U kritici u Jutarnjem listu Branimir Pofuk navodi: U Rossinijevoj ‘Pepeljuzi’ umjesto maćehe imamo lakomislenog očuha, a mjesto dobre vile i čarolija zauzima stilist Alidoro, prinčev učitelj koji siromašnu Angeline preobražava u princezu u pedagoške svrhe. Nema ni izgubljene cipelice. Umjesto toga, sama Pepeljuga, u pogledu muško-ženskih odnosa i za današnje vrijeme iznimno prosvijetljena i zrela djevojka, ne želi olako pasti u zagrljaj nepoznatog muškarca. Ipak, ključ opere ostala je najbajkovitija od svih stvari: vjera u plemenitost ljudskog srca.

Nasilje i otimačina

Iz tekstova samog Rossinija u knjižici prve ovosezonske zagrebačke operne premijere čitamo kako je on već svoje vrijeme, prvu polovicu 19. stoljeća, smatrao zaokupljenim “jedino nasiljem, otimačinom i barikadama”. Mogućnost da dobrota, praštanje i plemenitost mogu nadvladati lakomost, grabežljivost i beščašće danas zvuči još bajkovitije. To je bilo i polazište redatelja Petera Pawlika čiji je cilj bio, kako ga je uoči premijere objasnio u razgovoru s kolegom Trpimirom Matasovićem, “da ljudi, nakon što pogledaju predstavu, najprije kažu da su proveli ugodno i zabavno vrijeme, a potom da malo promisle što je u životu bitno”. Predstava je u velikoj mjeri taj cilj i dostigla.

Sjajna Marija Kuhar Šoša

Zabave je bilo napretek zahvaljujući redateljevim dosjetkama, među kojima je jedna od najlucidnijih bio živčani slom s kojim Clorinda, jedna od dviju razmaženih sestara, u izvedbi i ovaj put fenomenalne Marije Kuhar Šoša, dočekuje trijumf svoje kinjene polusestre. Pjevački postav bio je izvrsna kombinacija nadarenosti i mladenačkog poleta kineskog tenora Yanga Yanga (princ Don Ramiro) i Anastazije Kaptelove (Tisbe) s iskusnom izvsnošću mezzosopranistice Ning Liang u naslovnoj ulozi, Kirila Manolova (prinčev sluga Dandini) i Ivice Čikeša (Alidoro). Doduše, Yang Yang svojim je tanušnim, ali vrlo pokretljivim i u visinama čistim glasom kod publike donekle nepravedno zasjenio daleko dojmljiviju Ning Liang. Zbor je bio na visini zadatka, što se tek u drugom činu moglo reći za talijanskog, u Zagrebu često angažiranog dirigenta Gianlucu Marciana. Čitav prvi čin, slušali smo dobro uvježban, ali bez prave rossinijevske muzikalne iskre prilično beživotan orkestar. Za buđenje u drugom činu zaslužnijim nam se čini pjevački vatromet s pozornice. Izvrstan posao u ovoj hrvatsko-rumunjskoj koprodukciji izvele su i kostimografkinja Barbara Bourek, scenografkinja Vesna Režić i majstor svjetla Deni Šesnić.

Izvrsni Ozren Bilušić u ulozi Don Magnifica osvojio gledalište

Ozren Bilušić u buffobasovskoj ulozi Don Magnifica osvojio je gledalište i pjevačkom sigurnošću i gumačkim darom. Urnebesno karikirajući lik propalog baruna i oca dviju razmaženica (Anastazija Kaptelova i Marija Kuhar Šoša) Bilušić je izmamio najviše smijeha bez kojeg bi izvedba komične opere kao što je ‘Pepeljuga’ bila propala i uzaludna.