Čini se da se vrebao razlog da ranobarokna opera na velika vrata uđe u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište kao iskorak iz uobičajena repertoara od 18. stoljeća nadalje.

Europski dometi

Jedan od njih je svakako relevantan tumač naslovnoga lika u “Orfeju” Claudija Monteverdija (1567-1643), prvome djelu koje je nakon praizvedbe 1607. godine u vojvodskoj palači u Mantovi utjecalo na razvoj žanra. Premijernim postavom “Orfeja” zagrebački HNK dobio je intrigantnu predstavu dostojnu europskih pozornica.

U nizu dobrih uloga, malih i velikih, koje su na kraju činile kompaktnu cjelinu, ističe se moćni Haron Ante Jerkunice, stanovita nevinost Euridike Ane Jembrek, impozantan Pluton Ivice Trubića, ljepota zapjeva Ljubomira Puškarića ili pak muzikalnost Ivane Kladarin i Helene Lucić. Korak ispred ili više njih je poučno svjetsko iskustvo, poznavanje stila, nenadmašna, zatomljena ekspresivnost Krešimira Špicera u naslovnoj ulozi.

Mreža asocijacija

Svakako je “Orfej” otprije četiri stoljeća danas drukčiji i omogućuje različita čitanja. Svjestan stoljećima nakupljenih umjetničkih iskustava i mogućnosti preispitivanja mita o Orfeju u suvremenosti, redatelj Ozren Prohić uz pomoć scenografkinje Marte Crnobrnje, svjetla Denija Šenića, slikovitih kostima Julie Scobeltzine i razvijenoga i tečnoga scenskog pokreta Blaženke Kovač Carić paralelno stvara složenu, sustavnu i barokno bujnu mrežu asocijacija.

Od mita do (iste) suvremenosti u kojoj nepoćudnu jedinku (Orfej) rulja nahuškana nehajnim gospodarima zatuče. Monteverdijev “Orfej” u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu nikako nije zavodljiva slikovnica koja udovoljava muzikoterapiji nakon naporna radnog dana, već intrigantno traži angažman svakoga u auditoriju.

Maja Stanetti, Večernji list, 16. lipnja 2008.