ZAGREB - “Orfej”, prva Monteverdija “favola in musica”, te jedno od prvih djela tog žanra uopće, nipošto nije samo muzejski primjerak iz operne starine, nego zanimljivo, uzbudljivo i živo remek-djelo koje je u petak, napokon, prvi put prikazano i na zagrebačkoj pozornici. (Posljednje scensko uprizorenje “Orfeja” bilo je pod ravnanjem Bareze na Splitskom ljetu prije više od 20 godina.)

Pa makar to bilo jednom u sezoni, kao lani s “Karmelićankama”, Upravi Opere treba čestitati kada sve napravi baš kako treba, odabere pravo djelo i na njemu uposli prave ljude. Francuski dirigent i ekspert za glazbeni barok najprije je zatravio ansambl, a onda zadivio i publiku izvornim, oporim, žestokim, a ne kasnijim revizijama i “popravcima” ispeglanim Monteverdijem.

Fanatični klavijaturist (na čembalu i pozitivu) Sebastien d’Herin svirao je continuo iz faksimila Monteverdijeva autografa, uz sjajnog domaćeg violončelista Krešimira Lazara i Mađare Igora Davidovicsa i Istvana Gyorija na lutnji, teorbi i baroknim gitarama.

Uz mađarski kvartet baroknih trombona te francuski ženski duet korneta i blok flauti Hrvatski barokni ansambl je dobio novo iskustvo u kazališnoj rupi. Najodlučniji iskorak u drugu, toliko staru, a toliko modernu pjevačku praksu napravio je Zbor HNK. Svi pjevači kao da su bili opčinjeni tom glazbom nesputanog ritma koja, sljubljena s riječima, govori nesputano, strastveno i živo. Monteverdi je, jednostavno, bio genij formata jednog Wagnera.

Pet činova bez pauze u trajanju od sto minuta gledalo se i slušalo na premijeri bez meškoljenja u punom gledalištu. Zaslužan je zato i redatelj Prohić. Svakom je činu prišao iz drugog, neočekivanog kuta, prolog Muzike napravio je koketnim, a duet Persefone s Plutonom ironično-erotičnim i lascivnim. Prekid svadbenog slavlja dolaskom uplakane glasnice Silvije, kao i Orfejevo zaklinjanje Harona bili su potresni, suvremene socijalno-političke konotacije Hada i pokatoličavanje antičkog mita provokativni, a kraj, nadahnut izvornim mitom, šokantan.

Poslovičnu ravnodušnost zagrebačke premijerne publike na kraju je napokon probušio i jedan glasni bu!, ali potom ugušen ovacijama. Iznad svega toga bila je veličanstvena glazba. Svi pjevači bili su izvrsni, Helena Lucić fantastična, a Krešimir Špicer - čudesan glas i pjevač takve tehnike kakva se kod nas niti uči niti često čuje.

Branimir Pofuk, Jutarnji list, 14.lipnja 2008.