Svaka praizvedba ili prva izvedba domaćeg djela, a osobito takvog koje je danas pronađeno nakon punih sedam desetljeća, kulturološki je događaj vrijedan svake pozornosti. Odnosi se to i na operu »Mirjana« hrvatskog skladatelja Josipa Mandića koja je na scenu HNK u Zagrebu stigla 18. travnja, sedamdeset godina nakon praizvedbe u češkom Olomoucu. Zahvaljujući muzikologu Davoru Merkašu i agilnoj upravi naše nacionalne kuće koja se odlučila na riskantan potez, čuli smo i vidjeli oprašene stranice hrvatske glazbeno-scenske baštine i dobili uvid u stvaralaštvo autora o kojem se stjecajem okolnosti u nas znalo vrlo malo.

I odmah se postavlja pitanje: je li » Mirjana« s obzirom na vlastite vrijednosti bila vrijedna doista velikog truda koji su u prvu hrvatsku izvedbu uložili priređivači, ponajprije dirigent Nikša Bareza i redatelj Petar Selem na čelu mahom mladog pjevačkog ansambla Zagrebačke opere? Treba reći - djelomice, jer »Mirjana« zasigurno neće ući u antologiju hrvatske opere, iako joj se u glazbenome dijelu ne mogu odreći određene vrijednosti. Štoviše, Mandićeva partitura, unatoč više nego vidljivim (čujnim) utjecajima onodobnih uzora europske skladateljske elite ponajprije Richarda Straussa i Leoša Janáčeka, očituje svog autora kao darovitog i vještog skladatelja, posve na tragu stilskih označnica 30-ih godina prošloga stoljeća.

I dok u to vrijeme u Hrvatskoj cvjeta tzv. nacionalni stil u operi koji reprezentiraju Krsto Odak, Jakov Gotovac, Božidar Širola i Antun Dobronić, Josip Mandić kreće putovima recentnih europskih glazbenih zbivanja pa osim skladateljskih izražajnih sredstava (veliki simfonizirani orkestar zasićenih boja i snage), pronalazi temu nadrealnih motiva, što ga približava ekspresionističkom glazbenom teatru kojeg u nas u to doba nema. Vičan bogatoj orkestraciji kao i postromatičnom vokalnom slogu, Mandić je očito sposoban glazbenik.

No, tu pohvale prestaju jer se kod obrade odabrane teme, dakle libreta temeljenog prema drami Branislava Nušića (i još po nekog izvora), djelo gubi u nejasnim i poprilično konfuznim situacijama, čemu obilato pripomaže izrazito zastarjeli prijevod J. Biničkog.
Šteta, jer su dobar uzor autor i njegovi libretisti (F. Jelinek i M. Brod) mogli pronaći u petnaestak godina ranije nastaloj operi »Mrtvi grad« Ericha Wolfganga Korngolda (fantastična priča o ljubavi u ovom, ali i zagrobnom životu), koja je već odavno postala dijelom svjetske operne baštine. Za sad su neobjašnjive podudarnosti dviju opera, primjerice kod imena glavnih likova – kod Mandića su to Mirjana - Mira - Petar, kod Korngolda Marie - Mariette - Pavao (!) - a još više u njihovoj karakterizaciji, što daje naslutiti da je autorima »Mirjane« opera uglednog češkog skladatelja možda i bila poznata. Bilo kako bilo, priča » Mirjane« ispričana je u scenariju i u tekstu odveć plošno, pojednostavljeno, mjestimice i nejasno, i danas funkcionira tek kao oris Mandićeva intelektualnog zanimanja za tematiku nadrealnog, u to vrijeme često prisutnu u brojnim europskim djelima literature, slikarstva, pa tako i glazbe.

Kao scenski predložak takav libreto (osobito u prvom suvremenom uprizorenju) može prouzročiti mnoge redateljske glavobolje pa se utoliko vrednijim pokazuje napor redatelja Petra Selema u razgrtanju scenske konfuzije. Stoga je njegova vizura čista na temeljnim obrisima, jasno postavljenih komornih odnosa, a gotovo simbolički naznačenih skupnih prizora ansambala, mjestimice zaustavljena u vremenu i pokretu kako ne bi još više opteretila libretističke nespretnosti. Sukladne suradnike imao je redatelj u asketskoj scenografiji Marina Gozzea, dojmljivom svjetlu Zorana Mihanovića i prikladnom pokretu Snježane Abramović Milković, dok je scenografkinji Danici Dedijer Marčić dao više slobode u vrlo maštovitim i razigranim kostimima.

Baš kao i Selem, i dirigent Nikša Bareza, konačno opet za pultom u Zagrebačkoj operi, umnogome je u dosadašnjem djelovanju zaslužan za otkrivanje novih ili revitaliziranje starih partitura hrvatskih autora. I ovdje je, očito ponesen vrijednostima Mandićeve glazbe, uložio svoju dirigentsku znatiželju i glazbeničku energiju osvijetlivši bujnu partituru u njezinim najboljim sastavnicama. Sve su uloge pomno nastudirane i tako otpjevane, orkestar je imao i boje i naboja, a zbor zvonkosti, što je zasluga zborovođe Ivana Josipa Skendera.

Interpreti redom izvrsni, ponajprije žene na čelu sa snažnom i lijepom Adelom Golac-Rilović u naslovnoj ulozi. Odlično je zvučala i tako igrala Ivana Kladarin, inteligentno izražajna bila je i Martina Gojčeta Silić. Među brojnim muškim tumačima istakao se primjereno svladanom velikom ulogom Davor Lešić te redom Davor Radić, Saša Ivaci, Ozren Bilušić, Alen Ruško i drugi. I na kraju, sve pohvale trudu Davora Merkaša, koji je »Mirjanu« otkrio jer ona, bez obzira na slabosti, otkriva jedan nepoznati dio hrvatske glazbene povijesti, kao i hrabrosti vodstva HNK, čija i jest zadaća sudjelovati u oživljavanju nacionalne baštine.

Jagoda Martinčević, Vjesnik, 20. travnja 2008.