Opera Mirjana praizvedena je na pozornici Češkog narodnog kazališta u Olomoucu 20. veljače 1937., a izvještaji i kritike iz periodike tog vremena govore o njenom velikom uspjehu. Max Brod, čuveni "spasitelj" Kafkinog opusa, skladatelj i glazbeni kritičar, u jednom je od svojih novinskih napisa o operi Mirjana, još i prije same premijere, ustvrdio da će ona svojom popularnošću nadmašiti jednu od tada najizvođenijih čeških opera, Gajdaša Švandu Jaromira Weinbergera - svojevrsnu češku verziju Ere s onoga svijeta. Libreto opere sastavio je sam Mandić u suradnji s češkim dramatičarem Františekom Jelínekom, a prema motivima alegorične pripovijetke Večnost Branislava Nušića. Priča o djevojci Mirjani koja umire i na samrtnoj postelji moli svog momka Petra da, kad sa svojim svatovima bude prolazio pored groblja, dođe do njenog groba i tri puta pokuca, razvija se tijekom opere na sasvim originalan, neočekivan, gotovo bizaran način... Ideja velike ljubavi koja se opsesivno provlači kroz Mandićeva djela, raskošno se pretače u glazbu, a realno i fantazmagorično u operi se isprepliću baš kao i zvukovi fokstrota s kasnoromantičnim zvukovljem Korngolda ili Hindemitha. Zagrebačka izvedba ove zaboravljene opere koju potpisuju dirigent Nikša Bareza i redatelj Petar Selem otkrivaju nam svu ljepotu zaboravljene partiture: kantilene širokih melodijskih lukova, sjajnu orkestraciju, žive ritmove te istančan smisao za dramatski razvoj oslikan glazbom.