Od prvog me susreta fascinirao svijet Verdijeva Falstaffa, gotovo neiscrpno bogatstvo invencije koja rađa uvijek nove, žive i slikovite glazbene geste, suptilnost instrumentacije i brzina radnje koja nezaustavljivo raste sve do finala drugog čina i u toj je gradaciji ne usporavaju ni konvencionalni elementi glazbenoga kazališta kao što su arije ili dugi pezzi concertati.

Pomnije bavljenje partiturom u meni je pobudilo strahopoštovanje prema genijalnom i iskusnom skladatelju glazbeno-kazališnih djela: vještim promjenama mjere (2/4 u 6/8, u alla breve, u 4/4) pri jednakoj vrijednosti dobe (trebalo bi samo prebrojiti kako često partitura nalaže l ’ istesso tempo) majstorski uspijeva postići ritmičku raznolikost uz istodoban unutarnji kontinuitet; očarava neobična suptilnost instrumentacije koja u kolorističkom pogledu zasjenjuje sve dotad skladano. Skladatelj primjenjuje drastične efekte kao što je, primjerice, kromatski silazni niz trombonâ u fortissimu kad se žene rugaju obujmu Falstaffova trbuha i zamišljaju kako će se raspuknuti (... e poi crepa). Služi se suptilnim, intimnim bojama, primjerice pri Falstaffovu strahu od mršavljenja: tu je orkestar reduciran na piccolo i violončela ( unisono s Falstaffom) te treperavu figuru u drugim violinama. U posljednjem se prizoru, napokon, susreće romantični odjek Sna ljetne no ć i – glazba Felixa Mendelssohna i Otta Nicolaija s mjesečinom, ljubavnim šaputanjem i vilenjacima. Ta je glazba uzoran primjer reducirana, jasna crtanja najčešće u jednostavnom troglasnom ili četveroglasnom slogu, uz finu raspodjelu svjetla i sjene te karakterističnih solo-efekata. Sve to djeluje na mene kao kakva dramatizirana, povećana komorna glazba tipično južnjačke vedrine i dražesti. Pokretljivost gestike srodna je Mozartovu komičnom stilu, ali mene uvijek iznova podsjeća i na konverzacijski stil Richarda Straussa (koji je ovu Verdijevu operu nazvao jednim od najve ć ih remek - djela svih vremena).

U Falstaffu i glazbala govore!

Nakon Aide i Otella ni jedan put nije vodio natrag do njegovih ranijih opera, blaženih od belcanta, zaslađenih melosom i začinjenih briom: Verdi vlada umijećem napuštanja – to je znak zrelosti i mudrosti. Poput namigujućih citata zvuče melodije koje podsjećaju na njegova ranija djela: primjerice, kad Alice ostalim ženama čita Falstaffovu nespretnu ljubavnu izjavu ( e il viso tuo su me risplenderà... , uz Verdijevu uputu dolcissimo – con caricatura) da bi se neposredno zatim s prijateljicama tresla od smijeha: tako se ne smiju samo Falstaffu, nego i starom, sada zauvijek odrezanom perčinu ranijih opera.

Od takve samoironije vodi ravna crta do glasovite završne fuge kojom Verdi zaključuje ne samo svoju zadnju operu nego i svoje cjelokupno stvaralaštvo: Tutto nel mondo è burla, l’uom è nato burlone. Duboko me dira poziv tog osamdesetogodišnjaka (koji svakako treba prihvatiti) da sami sebi ipak ne pridajemo preveliku važnost, poziv izliven u strogu glazbenu formu fuge, koja se pjeva laka srca (i lakim glasom) uz odricanje od svakog vanjskog efekta – kruna je to njegove opere, njegova stvaralaštva za glazbeno kazalište, njegova života.

Michael Helmrath