Uspješan finale operne sezone

Zagreb - u Hrvatskom narodnom kazalištu velik uspjeh nove produkcije Falstaffa

Krajem sezone 2008./2009. zagrebačkoj je publici darovan privlačan verdijanski doživljaj novom produkcijom Falstaffa u prelijepoj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta. Može se reći da je to uspješno zatvaranje operne sezone u kojoj je, između ostalog, prikazan i Triptih Giacoma Puccinija, koji se u inozemstvu inače prilično rijetko izvodi.
Falstaff u režiji Arnauda Bernarda, scenografiji Emannuelle Favre i vrlo lijepim kostimima Carle Ricotti izazvao je veliko isčekivanje. Poslije četrdeset šest godina, na opernu scenu metropole vratilo se Verdijevo remek djelo, lirska komedija u tri čina skladanak prema libretu Arriga Boita i inspirirana Shakespearovim Veselim ženama windsorskim i dijelovima Henrika IV.
Za svojega Falstaffa Bernard je zamislio jednostavan, gotovo minimalistički, scenski okvir. Radnja je smještena u šezdesete godine prošlog stoljeća. Na pretežito praznoj pozornici, pred očima publike, preslaguje se šest scena opere. Tek pokoji element označava promjenu različitih mjesta u windsoru kojima se odvija radnja, a svi ambijenti podsjećaju na swinging London mitskih Beatlesa i na mini suknje Mary Quant. Krčma u kojoj Falstaff stoluje i kuća Ford u kojoj žene smišljaju kako nasamariti Falstaffa, materijaliziraju se poput nekakvog filma snimanog na originalnim falstaffovskim lokalitetima. Takva je i šuma u trećem činu, u sceni natkriljenoj golemim Herneovim hrastom s kojega vilinska kraljica intonira svoj čarobni „Fil d'un soffio etesio“. To je i najbolje mjesto za uzvišenu završnicu ove posljednje Verdijeve genijalne komedije u kojem se svi sudionici nađu na prosceniju podsjećajući nas kako je čitav svijet – šala. Ritam predstave određen je odličnom i usuglašenom glumom svih izvođača povremeno postajući neodoljiv.
U naslovnoj ulozi predstavio se zagrebačkoj publici mladi bugarski bariton, Kiril Manolov, koji se ovdje prvi put susreće s likom Verdijevog debeljka. Njegov je Falstaff još krepak i u tome bitno različit od slinavog starca poznatog iz tradicionalnih uprizorenja ovog djela. Iznimno egzaktan na glazbenom planu, ovaj je pjevač pokazao kako posjeduje sjajne vokalne sposobnosti. Manolov je obogatio svoju izvedbu izrazitom artikulacijom scenskog izričaja kakva se rijetko može vidjeti u panorami suvremenih Falstaffa.
Isto vrijedi i za šarmantnu i živahnu Adelu Golac-Rilović u ulozi Alice Ford (odlična u legatu u slavnoj frazi „Ma il viso tuo su me risplenderà come una stella sull' immensità“) kao i za Martinu Gojčetu Silić u ulozi Meg Page. Skupa s raskošnom Zlatomirom Nikolovom u ulozi gđe Quickly čine trio briljantnih i razigranih windsorskih žena.Vrlo dobar je i zaljubljeni par s iznimno muzikalnim Domagojem Dorotićem, koji je znalački frazirao sonet kojim započćinje četvrti čin i zanosnom Marijom Kuhar Šoša (stipendistica CEE Musiktheatera) u ulozi Nannette. Dobri su bili Ladislav Vrgoč u ulozi ljigavog Dr. Cajusa, Miljenko Đuran kao duhoviti Bardolfo i Marko Mimica kao izbezumljeni Pistola.
Slaba karika ansambla, koji je primjereno izvodio Boitov tekst, bio je Davor Radić u ulozi Forda. Iako vokalno nezadovoljavajući, pokazao je dobar smisao za komiku.
Pod ravnanjem njemačkog dirigenta Michaela Helmratha odličan orkestar HNK povremeno je težio pretjeranoj zvučnosti. Ipak, puno češće je odnos orkestra s pozornicom dobro vođen, a ritam predstave postao gotovo besprijekoran. Značajan doprinos predstavi dao je i zbor kojega je pripremio Ivan Josip Skender. Na kraju predstave, koja će biti izvođena i u sljedećoj sezoni, svjedočili smo velikom uspjehu autorskog tima i čitavog ansambla.

L' Opera, rujan 2009.

Rino Alessi