Poput Mozarta i Wagnera, Verdi stvara samo jednu glazbenu komediju, ali savršeno i upravo genijalno osmišljenu. Mozart je dosegao svoju stvaralačku zrelost u operi Figarov pir, Wagner je skladao Majstore pjevače u pukotini otvorenoj Ringom i nakon nepovratnog Tristana. Verdi je skladao Falstaffa ne kao svoju oporuku, nego kao krunu svoga lirskog opusa. Falstaff u cjelokupnom Verdijem opernom stvaralaštvu nije nikakvo lagano djelce: njegova umjetnost vrhunski je promišljena, Falstaff je učena komedija koja ne skriva mirnu melankoliju i mudrost zreloga životnog doba.

Kao prvo valja naglasiti činjenicu da to djelo demistificira neke velike dramaturške verdijanske teme: čast je samo isprazna riječ, ljubomora je ismijana, a roditeljski autoritet je karikiran. Falstaff je blizak Jagu ili čak, u svome nihilizmu, Mefistofelesu – duhu koji niječe, tvoreći na neki način trilogiju s junacima Arriga Boita. Dubok pesimizam potka je opere Falstaff, i on tvori, bez sumnje, točku susreta Verdija i Boita. Poezija potonjega, a pri tome mislim na Sat anatomije ili Kralja-medvjeda, nije li travestirana pogrebna ukletost?

Tom mračnom temeljnom platnu valja se smijati, ali to je težak smijeh kojim se odgovara. Ipak Falstaff nije tužno djelo, a još manje je razmetljiva farsa, ali nije ni onako živahno i uzbibano, puno zdravog humora i veselja kakvim je Boito nastojao ohrabriti svoje sunarodnjake. Falstaff je sjajan hommage životu napisan rukom umjetnika koji se oprašta od njega. Taj oproštaj ujedinjuje u sebi s jedne strane ludosti Cimarose, Rossinija i Donizettija, ali s druge strane i tamnije tonove koji su osjenčali blistavost prohujaloga doba, tako da Verdi ne može tom slavljenju života dati lakoću igre i diskretnu prozračnost snova i iluzija.

Falstaff izražava cjelokupnost ljudskog bića u njegovoj kompleksnosti, pokazujući njegove tamnije strane i vječne kontradikcije. Stalnost želja, nostalgija za mladošću, materijalni apetiti uz spremnost na igru, iluziju i pronicavost, ironiju i nježnost, sve to pronalazimo u Falstaffu koji je veličanstveno djelo u kome se komedija zrcali kao otisak života kojim se napaja, bogatog i nepredvidljivog. Sve je to poput same glazbe što teče njegovim venama. Nastojati na dosjetki ili voditi događaje i likove prema karikaturi bilo bi svakako ravno preuzimanju rizika kojim bi se zadovoljilo jedne, ali i osiromašilo druge.

Zato se, bez ikakve sumnje, kao najvažniji princip režije nameće pravilo: ništa ne preskakati, ali ništa ni dodavati, koje mi se danas čini kao zlatno pravilo vrijedno poštovanja. To, naravno, ne znači da se u interpretaciji djela ne smije riskirati ili težiti originalnosti.

Naposljetku, suvremena režija Falstaffa tjera nas na promišljanje koje obuhvaća mnogo šire područje od jednog opernog redatelja; naime, je li neophodno težiti i to pod svaku cijenu novitetima, modernosti koja vodi prema skandalu? Mora li se publici predstaviti laboratorijski eksperiment, često vrlo zanimljiv ali i još češće prilično udaljen od samoga djela? Mora li se slijediti moda? Mora li se podleći napasti i transponirati djelo u nešto drugo pod izgovorom kako će se na taj način približiti sadašnjem trenutku ili pravom žanru opere?

Meni se čini da se prava modernost krije negdje drugdje. Za ovog novog Falstaffa potražimo prije svega lakoću igre, diskretnu prozračnost i nostalgiju snova i iluzija.

Arnaud Bernard, redatelj