Praizvoditi novu hrvatsku operu – kako to uzaludno zvuči! I samim time fantastično. Nakon svih Era i Zrinjskih koje sam režirao, eto ti sad i novog djela. Novog? Postoji li to? Je li opera mrtva?

Smrt opere započela je već u trenutku njezinog rođenja. Ona je uvijek bila anakrona uvijek je imala taj apsurdni element, uvijek je bila dio izgubljene prošlosti. Taj svoj permanentni postmodernizam opera uporno dokazuje, umirući svaki put iznova. S jedne strane izgleda kao dio kulturne arheologije, a s druge strane opera je danas veća i kompleksnija nego ikada. Grade se nove operne kuće, produkcije su raskošne, sofisticirane, opera je u formi CD-a, DVD-a, živih prijenosa, velikih festivala, dostupna svima, postala je više nego ikada pučka, a opet više nego ikada i okuplja svjetsku društvenu i intelektualnu elitu. Operni repertoar sveo se na otprilike pedesetak naslova, no s druge strane gotovo da i ne postoji značajniji skladatelj suvremenog doba koji nije odolio ispitati sebe u sirenskom zovu opere. Stockhausen, Berio, Ligeti, Penderecki, pa čak i Cage, zatim Kuljerić, Horvat, Radica… pa evo i Bradić.

Slavoj Žižek i Mladen Dolar u knjizi Druga smrt opere kažu da je ono što nazivamo operom nestalo u zoru psihoanalize. No što više operu mjerimo nekim realističnim metodama, to više ona postaje apsurdna, a zatim, kao paradoks svega, i autentična. Ja bih dodao da u svijetu koji svakodnevno dokazuje svoju neautentičnost, apsurd svakodnevice i nepostojanje čvrstog tla, opera otvara svijet fantastike, mogućega s onu stranu ogledala koja nam se i duhovno, ali i znanstveno čini bližom nego ikada. Rekao bih – opera je umrla kao kičasti relikt prošlosti, ali itekako proživljava svoju novu mladost kao nova forma nekog metajezika koji se i ne ograničava samo na umjetnost. Opera se prepoznaje kao karika koja nedostaje mnogim izvođačkim umjetnostima, ali i čovjekovoj komunikaciji uopće.

Prvi put režiram novu domaću operu. Zapravo sam to oduvijek želio – sudjelovati u procesu stvaranja nečega što nadilazi samo glazbu i samo riječ. Razlika u pristupu prema poznatom djelu velika je. Imao sam sreću raditi opere koje su za većinu publike i izvođača bile nepoznate, primjerice Zajčevu Lizinku, pa Debussyjeva Peleasa i Melisandu, zatim svakako Marca Pola Tan Duna, a pod to bi se mogli svesti i Razgovori karmelićanki. No u tim se slučajevima radilo o otkrivanju otkrivenoga – znalo se da su to sjajna djela, samo rijetko izvođena. Ovog puta plovidba je puno neizvjesnija, a samim time i stvara više adrenalina. Dakle, nakon preko trideset opernih naslova poznatih djela, eto me s libretom Ivana Vidića i glazbom Srećka Bradića. I sva trojica debitiramo na svoj način.

Mislim da je Ivan Vidić sasvim sigurno najrelevantniji hrvatski dramski pisac, fenomenalan prozaik i uopće jedan svemirac među konfekcijom slučajeva i celebritiyja hrvatske književnosti čiji se opus ravnomjerno razvija bez obzira na momentalnu trendovsku ponudu i potražnju. Pozvao sam ga, a on se dohvatio pisanja libreta. I kako ga je napisao, tako je spreman i nestati iza njega – u glazbu. Srećko je pak vrlo neobičan skladatelj. On ne prati tekst libreta na klasičan način, ne opisuje, ne svira ptičice i potočiće i ne koristi G-dur za „veselo“, a c-mol za „tužno“. Ja ionako nisam nikad volio programatsku glazbu, Puccini mi nije prvi izbor (s iznimkom, možda Plašta i Schicchija), a predstave režiram prvenstveno iz glazbe, čitajući partituru. Libreta mogu biti dobra i pametna, ili bedasta i naivna, no glazba ih potvrđuje, opravdava i prebacuje u prostor mogućeg, u svijet o kojem sam prije govorio, svijet s onu stranu. A tu se jako dobro osjećam.

Srećkova je glazba upravo u toj nezainteresiranosti prema konkretnoj noti za konkretan trenutak u libretu iznimno poticajna. On prati svoj unutrašnji svijet vrlo predano, gotovo svećenički, bori se za svaku notu i razgovara jezikom koji daleko nadilazi riječi, ili pak note. Pronalazim u njoj odjeke i Pergolesija, poštovanje prema Wagneru, monumentalnost Musorgskoga, citatnost Berga… no to su sve vjerojatno samo moje impresije. Napisao je sjajno, autohtono glazbeno djelo na izniman libreto oko kojeg ja slažem predstavu. Dopušteno mi je biti pomalo i jedno i drugo. I libretist i skladatelj.

Iz priče koja poslije prvog čitanja djeluje vrlo konkretno, od topografije, preko događaja i lica, izvlačim drugu stranu, kao kad bi neka suvremena Breza dobila elemente Kraljeva, pa pobjegla k Vidiću kod kojega se sažimlju i Kolar i Krleža i odlaze u sasvim drugom smjeru. Štijef i Janez traže Janicu, a pronađu konobaricu Rozu. Iz glazbe pak, koja je naizgled isključivo «atmosferična», tražim elemente konkretnog. I to u doslovnom scenskom smislu, ali i u onome što podrazumijevamo pod pojmom konkretna glazba, dakle glazba izvučena iz zvukova koji nisu nužno glazbeni, stolica, čaša, uzvika… Koristim riječi kao glazbeni i ritmički element, „Sprachgesang“ današnjice, pozornicu koja se okreće kao neki continuo, simultanost više radnji kao kontrapunkt svemu tome.

Crux svakako zaslužuje više od tri izvedbe, jer je jednim slušanjem i gledanjem teško zaći dublje u kompleksnost partiture, teksta i samog uprizorenja. No, ne mislim da je potrebna posebna priprema kako bi se razumjelo. Postaje-slike kroz koje pratimo konobaricu Rozu neka svatko doživi kako želi. Hodočašća, trgovanje, kocka, novac i kamatari, motori, invalidi, vjerski turizam, pijane krčme, pištolji, alkohol… No ovo nije politika i svakodnevica u smislu detekcije. Ovo je prije svega križni put. I ponovno, baš kao i na kraju Karmelićanki, mislim da nas vodi k otkupljenju. Prikriveni križ iz naslova zapravo je i prikriveni križ vjernika jednog drugog, boljeg i pametnijeg svijeta.

Predstava je to o suosjećajnosti živih i mrtvih, o vezama i ljubavi koja postoji usprkos i unatoč svemu. Pa stoga i oni koji više nisu živi nastavljaju svoj scenski život. Arhetipski lik konobarice Roze, nekoga iz susjedstva tu oko nas, pribijamo svakodnevno na križ, a da i nismo toga svjesni. Život postaje noćna mora, a noćne mora čine se kao nagrada. Želim se probuditi, ali prije moram zaspati – Ivanova rečenica koju svatko od njih ponavlja na svoj način. Da, probuditi se na nekom novom i drugom mjestu, drugom svijetu i vremenu, kako plemenito i zanosno, kako privlačno. No, treba prije toga zaspati. U snovima leže mnogi odgovori. Spas i otkupljenje, utjeha i radost. Buđenje može biti zaista lijepo. Crux priziva upravo takvo pročišćenje.

Krešimir Dolenčić