Je li to opera? Definicijom žanra nisu se zamarali ni autori, pa ne treba ni publika. Novo djelo je najbolje pamtiti samo po imenu. Riječ opera ovdje je samo terminološka i tehnička poštapalica. Autori se nisu zamarali definicijom žanra, pa ne treba ni publika.

Dramatičar Vidić napravio je libreto čija kvaliteta nije u dramatici, nego u poetici koja, skupa s glazbom Srećka Bradića, teži postati i mistika. “Crux dissimulata” (Skriveni križ) u nauci o simbolima znači križ zakamufliran u neki drugi predmet, recimo sidro. Kršćani su ga tako znali skrivati u vremenima progona.

Teški i uzvišeni c-mol

Bradić, Vidić i redatelj Krešimir Dolenčić s ekipom mašu s puno križeva. Mjesto radnje je neki fiktivni Križ (premda postoji i stvarni). Pod velikim križem i njegovim sjenama nalaze se i krčma u kojoj se predstavljaju likovi i groblje na koje se mnogi presele.

Klasična crna kronika: na pozornici je i poginuli motorist Jura, i u invalidskim kolicima preživjeli Max. Tu se kladi, tu se kamatari. Ljubavi su mučne, kao u “Brezi”. O politici ni riječi, što ima za posljedicu da svaki pojedinac snosi puno veću odgovornost za sreću i nesreću oko sebe. Zbor na hodočašću od rođenja prema smrti mrmori o teškom životu, križnom putu.

Umjesto neprirodnih recitativa likovi govore, a kad pjevaju, čini se da im ništa nije nemoguće. Čitavom partiturom dominira teški, moćni, spasonosni, katarzični, simfonijski i pasionski uzvišeni akord c-mola. Napokon, svi križevi nestaju kao krinka onog jedinog koji se otkriva na kraju: to je između zla i dobra u sebi i oko sebe razapeti čovjek, u ovom slučaju glavni ženski lik Roza.

Sjajna autorska ekipa i prava pjevačka otkrića

S malim brojem proba puno su postigli i Zbor i Orkestar HNK pod ravnanjem Zorana Juranića. Uz Martinu Zadro (Roza), silnom energijom i vokalnom požrtvovnošću osobito su zadivili i mladi Domagoj Dorotić (Max) i Marko Mimica (Blaž), uz pohvalu čitavoj postavi.U službi glazbe i riječi vrlo su, pak, atraktivni i scena Dinke Jeričević, kostimi Danice Dedijer Marčić i posebno fantastično svjetlo Denija Šesnića.

Veliki trud se isplatio

“Crux” nije ni opera, ni oratorij, ni misterij. Ali je i sve to pomalo. I zato ga i treba pamtiti po imenu, baš kao i ljude. Međusobno slične, a jedinstvene. U svakom slučaju, trud se isplatio i “Crux” ne bi smio ostati biennalski incident koji igra još samo večeras, nego velika i vrijedna novost na repertoaru.

Branimir Pofuk, Jutarnji list, 19. travnja 2009.