Da, progovorio je uživljeni i uvjereni dječji glas na teško pitanje lika sa scene „jesam li kriv za vaše živote!“. Redom živote jako opterećene nemilim okolnostima, bijedom, porocima, pucanjima, smrtima. Čini se da nitko nije ravnodušan izašao s biennalske praizvedbe opere Srećka Bradića „Crux dissimulata“ na preksinoćnjem otvaranju biennala u HNK kojem su prethodili i „bubnjari“ na svoj uvjerljiv način najavljujući biennalski program „Muzika-Diverzija“ pred vratima kazališta te prigodni govori i ugledni gosti u publici.

Suradnja za budućnost

Biennalski običaj da u suradnji sa središnjim nacionalnim kazalištem svakoga svojeg godišta naruči i predstavi novo djelo osnažuje korpus glazbeno-scenskih djela domaće literature koja se ogleda s drugima na festivalu sve do 26. travnja.

Opera je Bradiću (Samobor, 1963.) naručena, a za njezin je „izgled“ na prve tri izvedbe zaslužan cijeli autorski tim. Zadanu biennalsku temu odnosa glazbe i politike novu operu dotiče iz perspektive običnoga, maloga čovjeka ogrezlog u svojim strastima i životnim nevoljama. „Proizvodiš novu hrvatsku operu – kako to uzaludno zvuči! I samim tim fantastično“, piše u prvim rečenicama svog predgovora redatelj Krešimir Dolenčić nakon rada na neizostavnim „Eri „ i „Zrinjskom“, svjestan da nacionalna glazbena scena ne živi na dvije opere kao i toga da svi drugi vrijedni doprinosi, ma kako povremeni bili, nisu uzaludni.

Libreto za „Crux dissimulata“ napravio je ugledni pisac Ivan Vidić. Kroz osnovni, mogao bi biti i naslovni lik nesretne djevojke, „pipničarke“ Roze prelamaju se ljubavi, taštine i nesmiljenost okoline: jedan suprug-probisvijet i njegov „pokajnički“ prijatelj, krađa novca za kamatare za koju je optužuje svekrva, brani zaljubljeni sin... i transcendentni uzlaz mučenice na nebo. Doslovno prikazan u sceni kada Rozu, odličnu Martinu Zadro, uzdižu „sajle“.

Dostojna prezentacija

„Crux dissimulata“ prolazi dva osnovna pitanja: biste li kao okorjeli profesionalni posjetilac predstavu ponovo pogledali i biste li nekoga uputli da posjeti kazalište. Tu nipošto nije nevažna ekipa na sceni Dinke Jeričević uz svjetlo Denija Šesnića kojima je i sadržaj („na pustom polju stoji križ“) sugerirao križ u središtu i nadasve vještu manipulaciju jakim scenskim simbolima Kreše Dolenčića.

Sve se zapravo događa u sat i četvrt i afirmira autentičan glazbeno-scenski jezik, koji se oslanja na sve tradicije i opet pronalazi svoju vlastitost. Nešto se može i prigovarati, u dugom završetku, ali se cijeloj predstavi ne može odreći sugestivnost vrlo guste i snažno obojene orkestralne fakture nad kojem se izdižu skandirajuće i govoreće solističke dionice s pjevnim proplamsajima nalik na one iz dobrih ekspresioniostičkih običaja. Tome su pridonijeli i svi izvođači. Osobito Roza - Martina Zadro u dvije vrlo zahtjevne solističke dionice, nesretno ljubljeni Max Domagoja Dorotića te izražajni mu prijatelj Blaž Marka Mimice.

Nipošto u toj prezentaciji ne treba izostaviti ni stalno prisutnu, vrlo zahtjevnu „plohu“ zbora iz pozadine i malo, ali primjetno razuzdanu na sceni. U kompleksnu djelu kakva je zacijelo „Crux dissimulata“ unatoč svom svojemu crnilu koje tako rado u zbilji previđamo, uloga svakoga na sceni i orkestra pod vodstvom dirigenta Zorana Juranića postaje bitno.

Maja Stanetti, Večernji list, 18. travnja 2009.