Od dječje zabave do baleta za sva vremena

Prema nekim izvorima, Čajkovski je za svoje nećake napisao glazbu za kratak balet Jezero labudova, izveden u njihovu domu 1871. godine, i već je taj mali balet sadržavao leitmotiv poznat kao Pjesma labuda. Je li autor tada mogao zamisliti kako će proširena verzija tog njegova djela jednoga dana postati najuspješniji balet svih vremena, zapravo sukus same baletne umjetnosti?
Ostali su nejasni detalji o razlozima zašto je partitura za Labuđe jezero naručena od Čajkovskoga. Sam je skladatelj izjavio da je posao prihvatio dijelom jer mu je bio potreban novac, a dijelom jer se htio okušati u toj vrsti glazbe. Za razliku od kasnije nastalih Trnoružice i Orašara, koje je naručio sanktpeterburški Carski balet a koreografirao Marius Petipa, čini se da se Čajkovski nije mnogo upletao u postavljanje svojeg prvog baleta. Usprkos tome bio je to glazbeni projekt do kojega mu je bilo jako stalo. U njega je inkorporirao ideje i materijale nastale kao dio kućne zabave iz vremena posjeta sestri Aleksandri u Ukrajinu. Tada je sam izmišljao korake i piruete pokazujući izvođačima kako plesati. Bez sumnje je koreografija u Boljšoju bila drugačija, ali glavna tema, kako su je zapamtili njegovi nećaci, tema labudova, ostala je ista.
Bilo kako bilo, u ljeto 1875. godine Vladimir Petrovič Begičev, ravnatelj moskovskog Boljšoj teatra, pozvao je Čajkovskoga na suradnju i ponudio mu skladanje baletnog djela, otkupivši od njega priču o jezeru labudova za, vjerojatno, osamsto rubalja i ponudivši mu honorar za skladanje od pet tisuća rubalja. S plesačem Boljšog teatra, Vasilijem Fjodorovičem Geljcerom, Begičev je napisao libreto temeljen na različitim legendama i bajkama, koje su uključivale Ukradeni veo/Der geraubte Schleier iz Popularnih njemačkih narodnih priča Johanna Karla Augusta Musäusa, Ondinu Vasilija Andrejeviča Žukovskoga, i ruske narodne skaske Bijela patka i Snjegoručka. Čajkovski, kojega je narudžba vrlo zainteresirala iz profesionalnih razloga, ugledao se na neke postojeće balete, ponajprije one Léa Delibesa, o čemu je zabilježio: Slušao sam Delibesovu glazbu za balet Sylvia, koja me oduševila svojom elegancijom, šarmom, bogatstvom melodije, ritma i harmonije. Način na koji doživljavam i razumijem tu glazbu, dovodi me u sumnju hoću li sam biti sposoban skladati Labuđe jezero. Čajkovski se divio i Giselli i načinu na koji su u njoj upotrijebljene određene glazbene teme za određene likove, što je i sam napravio u Labuđem i kasnije u Trnoružici. U svoj je prvi balet, unio neke već postojeće glazbene materijale iz opere Ondina, koju je napustio 1868. kao što su veliki adagio iz drugog čina, valcer princeza u trećem činu, početak četvrtoga čina…
U vrijeme rada na baletnoj glazbi, u Njemačkoj se odvijala strašna drama i zatočenje kralja Ludwiga II. Bavarskog, bezumnog kralja kojega su kadkad nazivali kralj Labud ili Bajkoviti princ. Njegov tragičan kraj i nikada do kraja razjašnjena smrt u vodama jezera Starnberg, duboko se dojmila Čajkovskoga koji je o tome zabilježio, užasan odlazak kojemu je uzrok zloba okoline. Iako postoje mišljenja da je lik princa Siegfrieda inspiriran sirotim kraljem Labudom, ne znači da je Labuđe jezero balet o sudbini toga nesretnog monarha, ali svakako jest djelo u kojemu se umnogome odražava sudbina samoga autora i njegov većinom nesretan život.
U travnju 1876. glazba je bila gotova, a na rukopisu partiture autor je krupnim slovima napisao KRAJ!!! 10. travnja 1876., Glebovo. Iako završeno bez osobita oduševljenja autora, značilo je početak sjajne sudbine djela koje je očekivala svjetska slava i popularnost kakvu imaju Hamlet, Don Quijotte ili Carmen. Djelo je označilo početak novog razdoblja baletne umjetnosti, u kojemu simfonijska glazba traži i novu dramaturgiju plesnih predstava i nove, sve zahtjevnije istraživanje plesnih mogućnosti, otkrivajući psilologiju i karaktere likova ostvarenih koreografskim jezikom.
Probe su mogle početi, ali nažalost, rad s koreografom i tadašnjim baletnim majstorom Boljšog teatra, davno zaboravljenim Pražaninom Václavom Reisingerom, nije se u to doba pokazao uspješnim. Simfonijski ambiciozna glazba nadmašila je mogućnosti i znanje koreografa, i on je uz izjavu kako su pojedine scene neplesne, umetao glazbu drugih skladatelja, što bi zbog skladateljevih stalnih protesta morao vraćati na početak. Prva produkcija Labuđeg jezera u moskovskom Boljšoj teatru, u Reisingerovoj koreografiji, često se opisuje kao neuspjeh, corps de ballet je gazio na mjestu mašući rukama poput vjetrenjača, dok su solisti preskakivali pozornicu gimnastičkim koracima. Stoji činjenica da praizvedba baleta 4. ožujka 1877. godine u Boljšoj teatru nije doživjela veći uspjeh, ali nije bila ni debakl kakvim se predstavlja u nekim povijestima baleta tog doba, koje se navode sve do danas. Dapače, u sljedećih nekoliko godina Labuđe jezero bilo je prerađeno u dvije nove verzije koje su doživjele više od četrdeset izvedbi što je izuzetak za ono doba. Uvrijeđen lošim prijamom praizvedbe kod kritičara i nezadovoljstvom baletnog ansambla koji je njegovu glazbu smatrao prezahtjevnom, Čajkovski nije skladao baletnu glazbu punih trinaest godina. Poslije tih prvih izvedbi u Boljšoju više nikada nije vidio cjelovitu izvedbu Labuđeg jezera na pozornici, iako je u Pragu 1888. na koncertu održanome njemu u čast, između ostalih djela iz njegova bogata opusa, bio izveden i drugi čin Labuđeg jezera u koreografiji Augustina Bergera, što je bilo sjajno prihvaćeno od publike. Čajkovski o tome u svojem dnevniku bilježi: kolosalan uspjeh koji mi je pružio puno zadovoljstva i minutu apsolutne sreće.
Verzija premijerno izvedena 12. ožujka 1894. godine u sanktpeterburškom Marijinskom teatru, bila je u čast skladatelju koji je umro u studenome prethodne godine. Bila je to izvedba drugoga čina koju je koreografirao Lev Ivanovič Ivanov, pomoćnik slavnoga Mariusa Petipaa. Petipa je zatim, uvidjevši golem potencijal koji nudi partitura Labuđeg jezera, postavio u Marijinskom teatru, uz asistenciju Ivanova, posve novu verziju baleta. Unio je mnoge promjene u libreto i neke promjene u partituru uz pomoć skladatelja Riccarda Driga, koji je ravnao izvedbom. Osobno je iznova koreografirao prvi i treći čin, Ivanovu je prepustio drugi i četvrti, tzv. bijele činove kojih se radnja događa na obali jezera. Ivanov je kreirao liričan lik Odette, a Petipa njezin demonski odraz – Odiliju. Iako su oba lika nastala na temelju tradicija dotašnjega francusko-talijanskog klasičnog baleta, može se ustvrditi kako je iz njihova zajedničkog rada nastala ruska metoda plesa, koja je u sebi sjedinila sve elemente ostalih učenja.
Tako uobličen, balet je premijerno izveden 27. veljače 1895. i ta je verzija model po kojemu većina koreografa i danas postavlja Labuđe jezero, iako je u nekim novijim izvedbama balet doživio radikalne promjene. Za kritičare ondašnje izvedbe jedna od najupečatljivijih interpretacija bila je dvojna uloga Odette/ Odilije u interpretaciji Pierine Legnani. Za razliku od svojih brojnih zdepastih sunarodnjakinja, Legnani je bila sitna, elegantna i iznimno graciozna. Na pozornici je izvrsnom tehnikom pokazala liričnost i dramatiku Odette u drugome i četvrtom činu, dok su trideset dva fuetea u pas de deuxu crnoga labuda bili postavljeni upravo za nju. To je postala jedna od najimpresivnijih baletnih scena u kojoj publika zadržava dah dok se balerina okreće na jednoj nozi, naizgled u beskraj. Ti ponovljeni okreti imaju i efektnu dramaturšku svrhu – zabljesnuti i osvojiti Siegfrieda.
Od tada je balet postavljan u raznim verzijama, u nekima je dodan prolog radi objašnjenja radnje, u nekima su uloge Odette i Odilije plesale različite balerine konfrontirajući se na pozornici, neke verzije imaju tragičan završetak u kojemu ljubavnici zajednički nestaju u vječnosti, dok je u drugima Rotbart poražen, a svi labudovi oslobođeni.
Od radikalno psihoanalitičke verzije Matsa Eka iz 1986. u švedskome Cullberg Balletu, koji se koristio elementima modernoga plesa, nije bilo kraja novim dramaturškim i koreografskim interpretacijama.
Prostor za različite interpretacije mita o labudu je velik, još od vremena kada je Zeus, uzevši lik labuda, zaveo Ledu, ženu spartanskoga kralja. Već je tada androgina priroda labuda bila očita, a upravo to obilježje naglašeno je u koreografijama Matthewa Bournea u londonskoj verziji iz 1995. i Stephena Thossa, koji je predstavu Zwischen Mitternacht und Morgen postavio u Hanoveru 2004. s muškim labuđim corps de balletom. Jedna od najuspješnijih suvremenih verzija je ona Johna Neumeiera Illusionen – wie Schwanensee iz 1976., koji je u priču uveo Ludwiga II. Bavarskog.
Iako je u prvih šezdesetak godina od premijere Petipa-Ivanovljeve verzije u Sankt Peterburgu bilo mnogo adaptacija, produkcija moskovskoga Akademskog glazbenog teatra iz 1953. godine, koja se temeljila na izvornoj partituri i redoslijedu plesnih brojeva kako ih je Čajkovski napisao, izazvala je pravu senzaciju. Koreograf je bio Vladimir Pavlovič Burmeister koji je u priču unio znatne promjene i rezove, odnosno djelomice je vratio priču na onu prvu verziju iz 1877. godine.

Priredila: Elizabeta Kumer