Kad se nakon koncerta hrvatskih skladatelja pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora 16. lipnja 2011. spustio zastor, formalno se završilo obilježavanje sto i pedeset godina Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Povijesno gledano, prva sezona kontinuiranoga rada 1860./1861. realizira se u napetom luku između dvaju datuma - uspostave hrvatskoga jezika na sceni 24. studenog 1860. (sada Dana hrvatskoga glumišta) i 24. kolovoza 1861., datuma saborske zakonske formalizacije kazališta kao institucije od nacionalne važnosti. Ne vodeći se doslovnom evokacijom povijesti u koncipiranju sezone 2010./2011., kroz program svih triju umjetničkih grana implicirali smo ključne umjetničko-repertoarne odrednice u fizionomiji našega teatra. Između ostaloga, njegovu ulogu matičnosti kao i neprekinute plodonosne suradnje srodnih institucija u kontekstu hrvatskoga glumišta obilježili smo gostovanjima HNK u Osijeku, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i HNK u Splitu te - s obzirom na povijesne veze začetaka scenskoga profesionalizma 1840. - i gostovanjem Srpskog narodnog pozorišta iz Novoga Sada. Suvremenost kao zajednički nazivnik 150. sezone u kompleksnom smislu njezina repertoarno-umjetničkoga značenja - novonapisano djelo i/ili scenska interpretacija djela koje ima određenu tradicijsku važnost, a s osloncem na snagu ansambala i odabranih autorskih timova - pokazale su kreativnu i produkcijsku posebnost kuće u ovom našem kazališnom trenutku. Hrvatski dramski tekst bio je okosnica koncipiranja Drame: od suvremenih autora do reinterpretacije kanona, od svakodnevice jedne Mirjane Ivora Martinića, preko intimizma Lade Kaštelan, Bobaničina otvaranja kompleksa Zagorke pa do vrhunca sezone s kazališno-tradicijski i kulturološki iščekivanim Krležinim Glembajevima. U slučaju Zagorke i Glembajevih pokazalo se i kako je teatar snažna rezonantna kutija našeg recentnog društvenog trenutka, koja ponekad ide i korak ispred vremena kojim se bavi. I protekla sezona Opere reinterpretacija je određenih repertoarnih kanona: opereta (najslavnija, Šišmiš), Wagner i Verdi (Trubadur ). Parsifal je nedvojbeno i umjetnički i kazališni i društveni događaj obljetničke sezone koji, između ostaloga, pokazuje tu umjetničku i profesionalnu utemeljenost kuće danas. Predstave našeg Baleta nosio je respektabilan ansambl plesača koji lako interpretiraju različite glazbene i plesne stilove, a u jubilarnoj sezoni bio je okrenut suvremenim skladateljskim i koreografskim izrazima - od Mujićeve Tišine mog šuma, preko Večeri tri baleta do koprodukcije s također obljetničkim Muzičkim biennalom i Seletkovićevom i Müllerovom predstavom Air. Sigurna sam da se kroz premijere 150. sezone tek sada u cjelini prepoznaje naša repertoarno-umjetnička intencija, ono što smo htjeli u njezinu koncipiranju - potvrditi matičnu kuću kao mjesto žive kazališne suvremenosti, kakva je u svojim najboljim trenucima prošlosti uvijek i bila. Naravno, teatar i nije ništa drugo nego po svemu “mjesto žive (kazališne) suvremenosti”, što znači i da se zapravo nikada ne može do kraja predvidjeti što će se dogoditi u kreativnom procesu od umjetničko-repertoarne ideje do premijerne predstave. U tom smislu, tijekom cijele protekle umjetnički jake sezone koja je od premijere do premijere pokazivala tu čvrsto utemeljenu ideju vodilju, morali smo istodobno promišljati sljedeću, pod pritiskom stalnoga preispitivanja - u kom smjeru mora ići repertoar nove sezone? Pitanje koje nikako nije retoričko, nego je za nas duboko problemsko, jer sasvim sigurno markantno proizlazi iz umjetničko-estetskih dometa premijera 150. sezone.
Na tragu tih promišljanja sezonu 2011./2012. u Drami otvaramo premijerom u koprodukciji s Pandur Theatersom - Rat i mir prema romanu L. N. Tolstoja režira umjetnik međunarodne reputacije Tomaž Pandur. Golem ansambl po prvi puta surađuje s redateljem kojega svaki novi projekt otvara neko iznenađujuće kazališnoestetsko istraživanje. Podjednako snažan muški i ženski dio našega dramskoga ansambla, ali i otvorenost prema gostujućim glumcima svih generacija te novim redateljima koji će u suvremenom kazališnom, kulturološkom i društvenom kontekstu pročitati zanemarene velike tekstove, označava sezonu i dalje - u koprodukciji s HNK-om u Zadru, Goldonijevu Mirandolinu režira Aleksandra Broz, a Shawova Pigmaliona mlada Helena Petković, obje po prvi put u našem teatru. Kao svojevrstan kontrapunkt premijerama Drame tek naoko se čine Vojnovićeve Maškarate ispod kuplja, ali naš iskusni kućni redatelj Ivica Kunčević uvijek nešto novo želi scenski iskušavati u dubrovačkoj literaturi koju izvanredno poznaje. Nakon jubilarne sezone velikih partitura, u Operi 2011./2012. okrenuli smo se širokom korpusu u nas neizvedenih ili rijetko izvođenih opernih partitura - nikad postavljenoga Hamleta Ambroisea Thomasa režirat će mlađi nizozemski redatelj uzlazne reputacije Michiel Dijkema pod vodstvom poznatoga nam gosta dirigenta Hervéa Niqueta, a posljednji put 1946. u nas izvedenu antologijsku Jenufu Leoša Janáčeka u režiji Ozrena Prohića. Između te dvije premijere popularan komični Donizettijev klasik Ljubavni napitak režira afirmirani talijanski redatelj Cesare Lievi, a dirigira Pietro Rizzo. Sezonu Baleta 2011./2012. otvorit ćemo Orašarom Petra I. Čajkovskog čiju će novu scensku viziju ostvariti naš kontinuirano prisutni koreograf baletnih klasika Derek Deane. Nakon obnove kod publike omiljene Vàmoseve Coppélije na Montmartreu, sezonu zaokružuje Večer njemačkih autora - s dva koreografa suvremenoga izraza, Uweom Scholzom i Marcom Goeckeom, po prvi se put susreće i naš ansambl kao i naša publika.
Mišljena iz umjetničke snage ansambala koji se uvijek rado kreativno hvataju u koštac s novim autorskim pristupima, vjerujem da će sezona 2011./2012. otkrivati publici neke nove scenske interpretacije.
dr. sc. Ana Lederer, intendantica HNK u Zagrebu