Povijest

Povijest Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, najstarije i središnje nacionalne kazališne institucije, započinje tridesetih godina 19. stoljeća u okviru političkih i kulturalnih ideja hrvatskoga narodnog preporoda. No, umjetničkom i profesionalnom konstituiranju matičnoga kazališta hrvatskoga glumišta u Zagrebu prethodi višestoljetni scensko-kazališni kontinuitet. Uspostavljaju ga isusovci koji su u svojoj gimnaziji od 1607. do 1772. na školskim priredbama izveli oko četiri stotine kazališnih djela, potom na sceni kaptolskoga sjemeništa đaci izvode od 1791. do 1834. komedije, kajkavske adaptacije njemačke, francuske i talijanske književnosti. Od 1780. do 1860. kontinuirano gostuju njemačke putujuće družine nedvojbeno važne za formiranje kulturnih i kazališnih navika zagrebačke publike. Na pozornici tzv. Amadéova teatra od 1797. također su se izvodile drame i opere na njemačkom jeziku koji je potom dominirao i na sceni gornjogradskoga Stankovićeva kazališta, otvorenoga 4. listopada 1834. Körnerovom tragedijom Niklas Graf von Zriny u izvedbi jedne njemačke družine. U to vrijeme, kao pokret kojemu je upravo jezik vertikala kulturne politike, hrvatski narodni preporod u nastojanjima ostvarenja nacionalne samostalnosti funkcionalizira i kazališnu scenu na kojoj se također mora igrati na hrvatskom jeziku. Obrisi budućeg nacionalnog kazališta jasni su u programatskim člancima i govorima naših preporoditelja, posebice Dimitrije Demetra i Ivana Mažuranića, a njihova nastojanja polako prodiru i prema kazališnoj sceni. Ponekad se u njemačke predstave ubacuju hrvatske pjesme (budnice i davorije) ili se pišu njemački igrokazi s nacionalno-hrvatskim obilježjima. Tako se 7. veljače 1835. izvodi „domorodni igrokaz“ Die Magdalenen Grotte bei Ogulin u kojemu su odjeknule prve hrvatske riječi – Gajeva budnica Horvatov sloga i zjedinjenje poznatija po svom prvom stihu Još Hrvatska nij propala. Sve su to, međutim, pojedinačni trenuci jer nema štokavske dramske književnosti i nema hrvatskoga glumačkog ansambla. Entuzijastičnim Demetrovim zalaganjem, Ilirska čitaonica (prethodnica Matice ilirske, danas Matice hrvatske) poduzima odlučne korake. Upravo na njezin poziv u svibnju 1840. u Zagreb dolazi novosadska družina Leteće diletantsko pozorište i potpisuje profesionalni ugovor kojim se tako formira prvi dramski ansambl, nadopunjen i nekim našim glumcima, te ovdje započinje djelovati pod nazivom Domorodno teatralno društvo.

Početkom djelatnosti Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu smatramo prvu profesionalnu predstavu Domorodnoga teatralnog društva izvedenu na pozornici staroga teatra na Markovu trgu 10. lipnja 1840., na štokavskom narječju hrvatskoga jezika – Juran i Sofija ili Turci kod Siska Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Uz čak sedam predstava Jurana i Sofije, tijekom osamnaest mjeseci postojanja, Domorodno teatralno društvo izvelo je pedesetak predstava domaćih i stranih autora, a nakon odlaska družine u studenom 1841., sezonama opet dominiraju njemačke dramske i talijanske operne družine, uz tek povremeno organizirane predstave na hrvatskom jeziku koje izvode naši glumci. Od tih začetaka scenskoga profesionalizma u kontekstu romantičarskog ilirskoga pokreta – kad zapravo nije bilo ni političkih a ni sociološko-kulturalnih uvjeta za stabilan teatarski život u gradu od desetak tisuća stanovnika! – proteći će puna dva desetljeća u represivnom bečkom centralističkom režimu, sve do osnutka Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu odnosno početka njegova kontinuiranoga rada u prvoj sezoni 1860./1861. Tek nakon austrijskih gubitaka kod Magente i Solferina 1859. i kraja Bachove diktature stvara se napokon situacija za dugo žuđeno ostvarenje jezične i administrativne samostalnosti kao preduvjeta za proces institucionalizacije nacionalnoga kazališta.

Povijesnoga datuma 24. studenoga 1860. bučnim domoljubnim demonstracijama mlade publike prekida se izvedba predstave na njemačkom i spušta se zastor pred kojim glumac Vilim Lesić proglašava kako će se od toga dana na našoj sceni igrati samo na hrvatskom jeziku. Temeljem hrvatskoga jezika, od toga datuma započinje umjetničko, administrativno i ustrojstveno profiliranje Hrvatskoga narodnog kazališta. Demetrova inicijativa važna je i u pokretanju pravne i zakonske formalizacije kazališta kao institucije, u čemu se on oslanja na svoje stare „ilirce“ koji su tada članovi Sabora, pokrenutoga nakon desetogodišnje stanke. Stranačkih nesuglasica glede „kazališnoga pitanja“ nema: već od travnja/svibnja 1861. zakonski prijedlog o kazalištu prolazi kroz saborske odbore i vrlo brzo, dana 24. kolovoza 1861. izglasan je „Članak LXXVII o kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine“. U hrvatskom javnom i kulturnom životu tim je datumom zakonski definiran položaj i funkcija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu: napokon je osigurano subvencioniranje i zacrtan je način upravljanja institucijom kazališta, utemeljenom na hrvatskom jeziku i hrvatskom umjetničkom stvaralaštvu. U tom smislu zakon obvezuje na osnivanje „učilišta za osoblje kazališno“, na ustroj opere te širenje rada „na druge krajeve našega naroda“. August Šenoa kao artistički ravnatelj (1868.–1870.) zalaže se za dolazak Ivana pl. Zajca koji uspostavlja Operu 1870. i nešto kasnije u okviru Opere s radom započinje i Balet (1876.), pa stoga danas – 150 godina poslije – sve spomenute povijesne datume sadrži članak 2. Statuta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu:

Početak djelatnosti Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu vezan je uz prvu profesionalnu predstavu izvedenu na hrvatskom jeziku 10. lipnja 1840. godine.

Utemeljenje pod nazivom Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu uslijedilo je 24. studenog 1860. godine od kada je započelo prikazivanje dramskih predstava isključivo na hrvatskome jeziku. Dana 24. kolovoza 1861. godine Hrvatski Sabor proglasio je zagrebačko kazalište zemaljskim zavodom, u okviru kojeg je Opera započela svojim djelovanjem 2. listopada 1870. g., a Balet 4. studenoga 1876. godine.

Jedan od ključnih događaja u povijesti hrvatskoga glumišta je otvaranje nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta 14. listopada 1895., u drugoj sezoni intendanta Stjepana Miletića (imenovanoga 11. veljače 1894.), koji tek na novoj sceni može u potpunosti ostvariti svoje zamisli. Na čelu središnjega hrvatskoga „umjetničkog zavoda“ Miletić profesionalizira način rada i ustroj kazališne organizacije (po uzoru na Burgtheater i Comédie Française), ima definiran umjetnički program i kreira umjetničko-repertoarni model koji se do danas varira u sve tri umjetničke grane: svjetska klasika, nacionalna tradicija i suvremeno stvaralaštvo. Miletić ponovno uspostavlja rad Opere nakon prekida 1889., organizira balet i pokreće Hrvatsku dramatsku školu: njegovo intendantsko razdoblje (1894.–1898.) uvodi nacionalno kazalište u 20. stoljeće s već prepoznatljivom umjetničkom fizionomijom (jezik – repertoar – stil) i uspostavljenim profesionalnim standardima u europskim mjerilima.

Tada oblikovan upravni i umjetnički model naše središnje kazališne institucije traje stotinu i pedeset godina te vrijedi sve do danas, a u njemu su svi ansambli – i Drama i Opera i Balet – prolazili kroz različite umjetničko-stilske razvojne faze, nerijetko ovisno i o povijesno-političkim okolnostima. U njima je moguće izdvojiti niz povijesno značajnih razdoblja pojedinih intendanata i nakon reformatora Miletića. Tako njegov prijatelj i sljedbenik Vladimir Treščec Branjski (1909.–1914.) trajno uspostavlja Operu i organizira baletnu školu, otvara profesionalno mjesto scenografa za Branimira Šenou i Tomislava Krizmana, na čelu s Ivom Vojnovićem pokreće stručni kazališni tjednik „Hrvatska pozornica“, iz inozemstva vraća Ivu Raića i uvodi u teatar Branka Gavellu. Između dvaju svjetskih ratova intendantsko razdoblje Julija Benešića (1921.–1926.), uz suradnju direktora Drame Branka Gavelle i Opere Petra Konjovića, u umjetničkom se smislu smatra jednom od najznačajnijih dionica povijesti hrvatskoga kazališta. Benešić okuplja brojne i različite književnike, slikare, prevoditelje, prije svega afirmiravši hrvatsko redateljsko kazalište kao temelj modernosti njegove scenske slike. Dolaskom Margarite Froman 1921. započinje i samostalan razvitak baletne grane, uz njezinu braću plesače Valentina i Maksimilijana te scenografa Pavela – redom nezaobilaznih umjetnika u sjajnom nizu naših kazališnih imigranata, koji su ostali živjeti i kreirati u Zagrebu. Jedini do sada u povijesti, iako nakratko, Benešić uspijeva riješiti problem druge pozornice – u bivšoj Streljani na Tuškancu od 1923. do 1929. igraju se uglavnom operete i komedije, sve do otvaranja adaptiranog Maloga kazališta u Frankopanskoj 1929., a koje 1953. postaje zgrada novoosnovanoga Zagrebačkog dramskog kazališta (danas nosi ime svoga osnivača: Gavella).

Nakon Drugoga svjetskog rata, kad se umjetničko-estetskom i žanrovskom pluralizacijom te osnivanjem više kazališta u Zagrebu i širom tadašnje države bitno mijenja scenska slika hrvatskoga glumišta, godine 1950. intendantom postaje književnik Marijan Matković. U kontekstu popuštanja ideoloških stega on afirmira novu generaciju naših dramatičara i igra suvremene inozemne autore, a kao znak umjetničkoga kontinuiteta vraća u Zagreb Branka Gavellu i Tita Strozzija, ali i otvara vrata novim redateljima i scenografima. Povijesne su zasluge intendanta Mirka Božića što 1967. uspijeva izboriti i potom voditi temeljitu obnovu dotrajale zgrade koja se otvara 1969. godine: zasluga je Božićeva i što je sačuvao koherentnost ansambala i umjetničku razinu predstava, kada oni za vrijeme obnove djeluju u drugim prostorima grada kao i na gostovanjima. Nakon obnove uslijedit će vrhunska ostvarenja svih triju ansambala tijekom sedamdesetih u razdobljima intendanata-redatelja Mladena Škiljana i Koste Spaića, kada velike predstave potvrđuju umjetnički snažne ansamble kao nositelje repertoara, jednako tako dramske, operne i baletne grane. Tijekom Domovinskog rata Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu neprekinuto djeluje u sve tri umjetničke grane, a 1991. godine u svojoj suverenoj državi Republici Hrvatskoj dobiva status državnog i matičnog kazališta čime mu je potvrđena nacionalna i umjetnička važnost.

Uspostavljeni profesionalni kriteriji i umjetničko-interpretativni dometi u nizu velikih ansambl-predstava kao produkcijska specifičnost velike nacionalne kuće – čvrsti su temelji na kojima se sve do danas gradi prepoznatljivost umjetničkoga profila naše najstarije nacionalne kazališne institucije. Od 1895. pa sve do danas pod istom kupolom, na jednoj pozornici istodobno djeluju tri grane odnosno tri velika umjetnička ansambla (Drama, Opera i Balet) koja su činjenicom ograničena prostora potpuno onemogućena u prirodnom razvoju svih svojih umjetničkih i produkcijskih potencijala. Naime, tek je nakratko Hrvatsko narodno kazalište imalo spomenutu drugu scenu, a sve drugo bila su tek privremena rješenja za igranje uglavnom dramskih predstava.

U povijesti kazališta nikada se nije odustajalo od onoga što je duboko u njegovom umjetničko-repertoarnom kanonu – hrvatski jezik i hrvatsko umjetničko stvaralaštvo (književna i glazbena djela hrvatskih autora – baštinska i nova, glumci, plesači, pjevači, redatelji, likovni umjetnici, dirigenti...). Istodobno, to izrazito nacionalno obilježje ne znači zatvaranje u vlastita dvorišta, nego upravo obrnuto. Igranje široke svjetske literature te svojevrstan scenski kozmopolitizam i umjetnička otvorenost ne samo prema susjedstvu, presudno je obilježje naše kazališne i kreativne živosti od samoga osnutka, u repertoaru kao i u umjetničkom sastavu svih ansambala: umjetnici iz različitih zemalja i kultura dolazili su ovamo, gostovali ili ostajali kod nas živjeti, ostavljajući duboke tragove svoje kreativne energije. I kad se danas posve normalno na pokusima govori na različitim jezicima, to je samo dubinski odraz vitalnosti duge scenske kozmopolitske umjetničke tradicije. Istodobno, na njegovoj sceni kontinuirano sve do danas gostuju brojni znameniti ansambli i kazališta iz inozemstva, kao i brojni veliki svjetski umjetnici.

U stotinu i pedeset godina povijesti, a sukladno temeljnim odrednicama u svom osnivačkom zakonskom članku, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu neprekidno je igralo predstave na svim pozornicama širom Hrvatske i država u sklopu kojih je Hrvatska egzistirala te gostujući svojim predstavama u cijelom svijetu – od Europe, preko SAD-a, pa do Australije i Dalekog istoka – uspostavljalo je i razvijalo brojne kulturne veze.

 

Dr. sc. Ana Lederer, intendantica