Povijesni datum utemeljenja Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu 24. studeni 1860., kada je prekinuta izvedba predstave na njemačkom i kad je glumac Vilim Lesić proglasio da će se od tada igrati samo na hrvatskom jeziku, ujedno je i datum utemeljenja Drame središnje nacionalne kazališne kuće. Prethodnih tridesetak godina u kontekstu svih kulturoloških nastojanja hrvatskoga narodnog preporoda naziru se obrisi njezina budućega profila, a ponajviše u kratkotrajnom djelovanju Domorodnoga teatralnog društva (1840. –1841.). Nakon njegova odlaska na sceni opet dominiraju njemačke družine, ali scenski život povremeno se pokreće nastojanjem Dimitrije Demetra i skupine zagrebačkih građana. Književnik D. Demeter kao dramaturg poziva u Zagreb iz Beča glumca, redatelja i pisca Josipa Freudenreicha, čija je praizvedba pučkoga igrokaza Graničari ili proštenje na Ilijevu 7. veljače 1857. važan datum u formiranju nacionalnoga repertoara, kao uostalom i cjelokupan prinos toga svestranog umjetnika i njegove obitelji zagrebačkom kazalištu 19. stoljeća. Upravo izvedbom Freudenreichove Crne kraljice 29. rujna 1860. započelo je neprekinuto igranje na hrvatskom jeziku u sezoni 1860./61. koja je, doduše, još neko vrijeme jezično miješana, ali skroman ansambl hrvatskih glumaca, kao jezgra budućeg profesionalnoga ansambla Drame, igra i domaće autore i prijevode stranih dramatičara. Općenito, sve je jača povezanost našega kazališta i hrvatske književnosti, što rezultira formiranjem plodne i kontinuirane hrvatske dramske književnosti.

U prvoj sezoni 1860./61. uslijedit će konstituiranje ansambla Drame pod vodstvom D. Demetra i J. Freudenreicha. No, mladi književnik August Šenoa upućuje oštre kritičke primjedbe na njemačku dominaciju u repertoaru, zalažući se za slavenski, francuski i talijanski repertoar. Šenoa 1868. godine preuzima položaj artističkog ravnatelja, na kojem ostaje kratko (do 1870.) jer nije uspio ostvariti svoje programatske zamisli. U prvom razdoblju na čelu je Drame J. Freudenreich kao glumac, redatelj i pedagog, ali uz njega se sve više afirmira i Adam Mandrović kao glumac i redatelj, koji od 1874. punih dvadeset godina vodi Dramu. Sredinom sedamdesetih na pozornicu stupa Andrija Fijan, suvremeni interpret „heroja“ klasične, a poslije i modernističke literature: režirao je stotinjak predstava, bio je direktor Drame (1898. – 1907.) i intendant (1907. – 1908.), općenito – legendarni glumac devetnaestostoljetnoga scenskog patosa. Simbolom hrvatske glumice i legendom postala je i njegova scenska partnerica Marija Ružička Strozzi, umjetnica koja je interpretirala stotine uloga velikoga repertoarnog raspona, povezujući 19. i 20. stoljeće. Od Šenoina doba profilira se repertoar Drame ozbiljne nacionalne kuće – Shakespeare, Molière, Goldoni, ruski realisti i suvremenici salonskoga repertoara. Igraju se u velikom broju i nacionalni dramatičari (M. Bogović, J. E. Tomić, E. Kumičić, A. Tresić Pavičić...), ali i baština (Gundulićeva Dubravka 1888.) koja od Miletića postaje redovitim dijelom repertoara.

Realističko-naturalistički i modernistički impulsi europske književnosti sve jače odjekuju kako se bliži kraj stoljeća, a put prema hrvatskoj kazališnoj moderni otvara intendant Stjepan Miletić (1894. – 1898.): praizvedbe Vojnovićeva Ekvinocija 1895. na pozornici nove zgrade i Tucićeva Povratka 1898. najavljuju nove struje u hrvatskoj drami i kazalištu. Na zasadama varijatne majningenskoga historijskog realizma Miletić je začetnik moderne režije u nas, među kojima su posebice značajna njegova uprizorenja Shakespearea. Dramski ansambl Miletić širi na pedesetak članova: angažira Slovence Ignjata i Sofiju Borštnik te Milu Dimitrijević, Borivoja Raškovića i Arnošta Grunda; u novom repertoaru interpretativno se ističu Miša Dimitrijević, Dragutin Freudenreich, Milica Mihičić i Ljerka Šram, a nadopunjavaju ga zatim i polaznici Miletićeve Hrvatske dramatske škole – Nina Vavra, Josip Bach i Ivo Raić kao zastupnici novoga stila glume. U prvim godinama 20. stoljeća još traju značajke Miletićeva razdoblja. Kad je ukinuta Opera, Drama je morala izvesti više od stotinu i pedeset premijera, od toga šezdeset domaćih djela. Za vrijeme intendanta Vladimira Treščeca Branjskog (1909. – 1914.), kao redatelj i direktor Drame afirmira se Josip Bach (1908. – 1919.), iz inozemstva se vraća Ivo Raić, a iz kritike u scensku praksu ulazi Branko Gavella. Veristička i simbolistička interpretativna obilježja u glumi, režiji i scenografiji razvijaju se u stilskom pluralizmu modernističkoga Bachova dramskoga repertoara – dominiraju Ibsen, Hauptmann, Sudermann, Schnitzler, Strindberg i Maeterlinck, kao i hrvatski dramatičari I. Vojnović, F. Galović, S. Tucić, M. Jurić Zagorka, J. Kosor, M. Ogrizović i M. Begović.

Nakon raspada austrougarske monarhije završetkom Prvoga svjetskog rata u dramskom repertoaru prevladavaju tekstovi koji slave duh jugoslavenskoga ujedinjenja. Ubrzo u intendantskoj eri Julija Benešića (1921. – 1926.) dolazi do umjetničkog uspona i u Drami: njegov direktor i redatelj Branko Gavella režira drame Miroslava Krleže, od Golgote 1922. i Vučjaka 1923. do Michelangela Buonarottija i Adama i Eve 1925. surađujući sa scenografom Ljubom Babićem, koji tu umjetničku profesiju afirmira u europskim kriterijima. Zajedno potpisuju postave Shakespeareovih Rikarda III i Na tri kralja te Diogeneša T. Brezovačkog kao scensko otkriće. Uz nove drame spomenutih autora moderne praizvode se i ekspresionistički tekstovi mladih Josipa Kulundžića, Kalmana Mesarića, Ahmeda Muradbegovića i Tita Strozzija. Uz Gavellu kao redatelji tada dominiraju Ivo Raić i Tito Strozzi (istodobno su i glumci), a uz Mariju Ružičku Strozzi dinamičan repertoar igraju i Dragutin Freudenreich, Milica Mihičić, Nina Vavra, August Cilić, Hinko Nučić i Josip Pavić. Ansambl obnavljaju polaznici Državne glumačke škole (1920.–1929.) Nada Babić, Ervina Dragman, Dubravko Dujšin, Božena Kraljeva, Vjekoslav Afrić, Jozo Laurenčić i Nikša Stefanini. U povijesno burnim vremenima neorealizma tridesetih te uoči i za vrijeme ratnih četrdesetih, usprkos svakovrsnim cenzurama, javlja se niz novih dramskih tekstova (Krležin ciklus Glembajevih, kao Barunica Castelli debitira Bela Krleža), baštinskih otkrića (Fotezova obrada Dunda Maroja 1938., Gavellina i Kombolova obrada Lucićeve Robinje i Držićeve Tirene kao Pir mladog Derenčina 1939.) kao i novih dramatičara (G. Senečić, M. Matković, M. Feldman i R. Marinković). Uz Strozzija i Mesarića afirmira se kao redatelj i Alfons Verli. U okviru nacionalnoga kazališta od 1931. do 1935. djeluje Dramski studio, a 1943. Mato Grković pokreće kratkovjeku Komornu pozornicu na kojoj se igraju francuski autori. Godine 1942. Vjekoslav Afrić i Joža Rutić odvode skupinu glumaca u partizane. Nakon završetka rata na pozornicama HNK (u Velikom i Malom kazalištu) djeluje partizansko Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske, koje se već u srpnju 1945. spaja s ansamblom Drame.

Nakon Drugoga svjetskog rata do bitnijih repertoarno-umjetničkih promjena dolazi istom pedesetih godina: u Matkovićevoj eri (1949. – 1953.) igraju se mladi dramatičari (S. Kolar, M. Božić i R. Marinković), Gavella se vraća 1949., potom i Strozzi, a kao dramski redatelji afirmiraju se mladi Kosta Spaić i Mladen Škiljan, potvrđuje se Vlado Habunek, afirmiraju se novi scenografi (Kamilo Tompa, Zvonimir Agbaba i Aleksandar Augustinčić). No, od ansambla se odvaja skupina mlađih glumaca i pod vodstvom Branka Gavelle osniva Zagrebački dramski ansambl 1953. (u zgradi u Frankopanskoj), tražeći novi glumački stil na suvremenoj literaturi. Istodobno je u Drami angažiran redatelj Bojan Stupica koji od 1955. do 1957. radi velike ansambl predstave, a uskoro pomlađen glumački ansambl na novootvorenoj Komornoj pozornici 1957. igra djela J.-P. Sartrea, T. Williamsa, A. Millera, J. Anouilha, S. Becketta i E. Ionesca, kao i na Stalnoj sceni u Sisku 1958. Na velikoj pozornici praizvode se značajni dramski tekstovi – Marinkovićeva Glorija (B. Stupica), Matkovićev Heraklo (V. Habunek), Krležin Aretej (M. Perković), Božićev Pravednik (mladi redatelj Dino Radojević). U generacijski raznolikom ansamblu Drame igraju tako, primjerice, i zreli Emil Kutijaro (kao Aretej) i mladi Vanja Drach kao Heraklo, dakle – od Augusta Cilića, Božene Kraljeve, Ervine Dragman, Tita Strozzija i Ljudevita Galica do Mire Župan, Elize Gerner, Miroslave Nikolić i Marije Paro. Gubitak Maloga kazališta kao druge scene do danas je nenadoknadiv: u neprestanom traženju male dramske scene zakratko se 1965. otvara i Mala scena u zgradi Akademije za kazališnu umjetnost, ali traje samo do 1967. godine. Ulaskom u šezdesete afirmira se i nova generacija redatelja koji sve do danas ostvaruju niz predstava – Georgij Paro, Božidar Violić, Petar Šarčević i Joško Juvančić. U glumačkom ansamblu su i Jurica Dijaković, Špiro Guberina, Kruno Valentić, Relja Bašić, Zvonko Strmac, Ivo Kadić, Ivo Serdar, Dragan Milivojević, Saša Dabetić, Ivka Dabetić, do kraja šezdesetih dolaze i Koraljka Hrs, Iva Marjanović, Melanija Dugandžić, Tonko Lonza i Neva Rošić. Za vrijeme obnove zgrade 1966.–67. stalna je scena Radničko sveučilište Moša Pijade, Narodno sveučilište Trešnjevka i Dom JNA, a puno se i gostuje. Sedamdesetih se pokreće Kazališni klub u velikoj pokusnoj dvorani 1976. i u dvorani Lado 1980. Na velikoj sceni tijekom sedamdesetih zapažene su inovativne interpretacije domaće i strane klasike različitih poetika (od primjerice Ibsenova Peer Gynta, preko Ogrizovićeve Hasanaginice do Marinkovićeva Kiklopa u režiji Koste Spaića, Krležina Banketa u Blitvi u režiji Georgija Para i Držićeva Dunda Maroja u režiji Ivice Kunčevića), ali i suvremenih domaćih autora (S. Šnajder, I. Bakmaz). Od sedamdesetih godina sve do danas ansambl se Drame neprestano osnažuje novim glumačkim generacijama koje predvode Boris Buzančić, Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija, Zvonimir Zoričić, Božidar Orešković, Krunoslav Šarić, Božidar Boban, Mira Furlan, Dragan Despot, Zijad Gračić, Ena Begović, Alma Prica, Siniša Popović...

U povijesti dramskog ansambla kojemu su tradiciju stvarala uvijek najveća glumačka imena, bila su i brojna gostovanja, podjednako u zemlji kao i u inozemstvu.