Povijest

povijest_1x

Osnovano 1860. godine, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu značilo je ostvarenje desetljetnih težnji iliraca, a osobito jednoga od njih Dimitrija Demetera, da hrvatski narod dobije vlastito kazalište na vlastitome jeziku. Tada, u vrijeme najintenzivnije djelatnosti ilirskih preporoditelja u prvoj polovici 19. stoljeća, kazališne predstave koje je zagrebačka publika mogla vidjeti prikazivali su pretežito njemački gostujući glumci ili talijanski operni izvođači. Tako je bilo još od druge polovice 18. stoljeća, kada su u Zagreb počeli stizati, pojedinačno ili u grupama, prvi zabavljači – glumci, pjevači, plesači, profesionalci koji su živjeli od svojih nastupa, a s njima je počela umjetnost kazališta kakvu Zagreb dotada nije vidio. Prvih pola stoljeća bili su to samo stranci, a domaćega čovjeka ni hrvatske scenske riječi nije bilo. Predstave su prvo izvođene u improviziranim prostorima, a zatim u prilagođenim velikaškim palačama. Kad je trgovac Kristofor Stanković, novcem dobivenim na bečkoj lutriji 1834. godine, izgradio prvu kazališnu zgradu na Markovu trgu u Zagrebu, ta je prva profesionalna, namjenski izgrađena pozornica živjela sve do 1860. godine bez narodnoga duha i jezika, služeći stranim kazališnim produkcijama. Nedostatak kazališta na narodnome jeziku nisu mogle promijeniti ni povremene priredbe ilirskih entuzijasta, ni praizvedba prve hrvatske opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog 1846. godine. Napokon 1860., nakon pada desetogodišnjega Bachova apsolutizma, zagrebački su antiaustrijski raspoloženi domoljubi 24. studenoga prekinuli izvođenje gostujuće njemačke predstave čime je ustanovljeno nacionalno kazalište na hrvatskome jeziku.

povijest_2xGodinu dana kasnije, 1861., Hrvatski sabor donio je Zakon o kazalištu (jedan od prvih u Europi), kojim je ono proglašeno narodnom ustanovom najviše nacionalne kulturne važnosti. Nakon prvoga umjetničkog kazališnog ravnatelja Dimitrija Demetera, a nastavljajući borbu protiv tuđinskoga utjecaja, na istu je funkciju 1868. godine došao veliki hrvatski pisac August Šenoa. Njegovo kratkotrajno ravnateljstvo donijelo je pomak u repertoaru u koji je uvrstio suvremene domaće tekstove, tekstove drugih naroda i vrijedna klasična djela te povećavao glumački ansambl novim članovima. Deset godina nakon osnutka Hrvatskoga narodnog kazališta, tj. 1870. osniva se i stalna hrvatska Opera. Za osnivača i prvoga ravnatelja iz Beča je pozvan hrvatski skladatelj Ivan pl. Zajc koji je kao izniman organizator i kazališni znalac utemeljio profesionalnu glazbenu scenu u Zagrebu. Repertoar sastavljen od djela svjetske operne literature, upotpunio je s dvadesetak vlastitih djela. Odmah se u Operi pojavilo nekoliko, poslije svjetski afirmiranih izvođača, kakvi su bili Milka Trnina i Josip Kašman. Prigodom praizvedbe jedne od najpopularnijih nacionalnih opera, Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog 4. XI. 1876. godine, prvi put su kazališnoj cedulji tiskana imena koreografa i baletnih izvođača, stoga se ta godina drži početkom djelovanja Baleta unutar Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Tih je godina kazalište  uspostavilo organizacijski model koji postaje uzor nizu klasičnih kazališnih institucija nastalih u drugim južnoslavenskim kulturnim središtima.

povijest_plakat_xpovijest_otvorenje_xKako se Zagreb širio, veći kazališni prostor postaje nužnost i nakon što su riješene višegodišnje dileme o lokaciji nove zgrade, Zagreb je 14. listopada 1895. dobio monumentalno kazalište u neobaroknome stilu koje su projektirali bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Nova je zgrada pružila nove nebrojene mogućnosti. Najveći i najbrži uspon Hrvatsko narodno kazalište doživljava upravo u to vrijeme pod upravom Stjepana Miletića, koji je nacionalno kazalište uzdignuo na razinu europskih umjetničkih institucija iste vrste. Osnovao je prvu glumačku i baletnu školu, povećao sve umjetničke ansamble, modernizirao pozornicu, uveo niz tehničkih i administrativnih novosti, a scenografiji i kostimografiji dodijelio odgovarajuću ulogu. Sustavno je gradio repertoar postavljajući visoke kriterije u izboru djela, njegujući domaći repertoar te posvetivši osobitu pozornost klasičnome repertoaru. Njegovim odlaskom 1898., u godinama koje slijede afirmiraju se novi glumci, pjevači i plesači, a na dramskome se repertoaru pojavljuju novi značajni nacionalni autori poput Ive Vojnovića, Milana Ogrizovića, Srđana Tucića, Milana Begovića, Josipa Kosora te se u razdoblju do Prvoga svjetskog rata Hrvatsko narodno kazalište razvija kao artistička ustanova.

Pod intendanturom Julija Benešića 1920-ih godina, nacionalni teatar ponovno doživljava razdoblje velikoga stvaralačkog poleta i visokih umjetničkih dosega. S odličnim suradnicima i dobro sastavljenim repertoarom Benešić je donio svježinu i poseban stvaralački zanos vidljiv u svim segmentima. Na dramsku scenu stupa Miroslav Krleža, mlad, revolucionaran i nekonvencionalan pisac čija dramaturgija određuje daljnji razvoj nacionalne drame. Praizvedbe većine njegovih drama režirao je Branko Gavella, tada ravnatelj Drame, s kojim započinje dominacija redateljskoga kazališta. Opera izvodi velike premijere iz europskog repertoara, mnoge u režiji Branka Gavelle, koje ostaju klasično naslijeđe našega opernog kazališta. Praizvode se domaća djela Antuna Dobronića, Luje Šafranek-Kavića, Krste Odaka, Krešimira Baranovića, a ansambl se proširuje novim pjevačima. Kao scenograf osebujne imaginacije te iznimna scenskog osjećaja, afirmira se slikar Ljubo Babić, koji oprema niz čudesnih predstava i za to osvaja ugledne međunarodne nagrade. Angažmanom ruske balerine i koreografkinje Margarete Froman i njezine braće Maksimilijana i Valentina, nacionalni Balet doseže svjetsku razinu predstavama iz klasičnoga repertoara, od kojih se neke prikazuju prvi put, i domaćim djelima poput Baranovićeva Licitarskog srca. Tridesetih godina u Baletu koji vode dvoje iznimnih domaćih plesača, koreografa i pedagoga, Ana Roje i Oskar Harmoš, nastupa, među ostalima ubrzo svjetski poznata balerina Mia Čorak Slavenska. Središnji događaj nacionalne Opere tog razdoblja svakako je praizvedba Gotovčeva Ere s onoga svijeta 1935., druge najpopularnije hrvatske opere, te nastupi Zinke Kunc, koja svoju karijeru nastavlja blistavim nastupima u svijetu, prvenstveno u newyorškoj Metropolitan operi. Vrijeme je to i prvih nastupa Lovre pl. Matačića, kojega će kasnije svijet ubrajati među najveće dirigente njegova doba. Na baletnome repertoaru 1937. zaživi najpopularniji i najdugovječniji domaći balet Đavo u selu Frana Lhotke, u koreografiji Pije i Pina Mlakara. Ostvarenje programa Hrvatskoga narodnog kazališta u godinama Drugoga svjetskog rata bilo je otežano, iako se, uz klasičan repertoar javlja i nekoliko novih domaćih djela.

Odlaskom dijela ansambla u narodnooslobodilački pokret nastaje partizansko kazalište, što je odredilo ideološku motiviranost repertoara nacionalnoga teatra u prvim poslijeratnim godinama.

U vrijeme intendanture Marijana Matkovića početkom 1950-ih repertoar svih umjetničkih grana Hrvatskoga narodnog kazališta obogaćen je novim domaćim i svjetskim djelima.

Dio glumaca i redatelja 1953. odlazi iz HNK i osniva Zagrebačko dramsko kazalište (danas GDK Gavella), čime Hrvatsko narodno kazalište trajno gubi dodatnu pozornicu, koja je ovome teatru sa samo jednom scenom za tri velika ansambla bila neobično važna. Angažmanom redatelja Bojana Stupice, scenografskim inovacijama Božidara Rašice i Kamila Tompe te praizvedbama Glorije Ranka Marinkovića, Herakla Marijana Matkovića i Areteja Miroslava Krleže nacionalna se Drama ubrzo vraća u sam vrh popularnosti. U isto vrijeme Opera praizvodi Gotovčevu Milu Gojsalića i Brkanovićev Ekvinocij te na velikim gostovanjima diljem svijeta postiže iznimne uspjehe, dok u baletni repertoar osim klasike ulazi sve više suvremenih svjetskih i domaćih djela.

Temeljita rekonstrukcija zgrade od 1967. do 1969. u vrijeme intendanture Mirka Božića bila je važan događaj u povijesti kazališta. Dislocirani ansambli kontinuirano su održavali predstave na drugim pozornicama u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima te povremenim uspješnim međunarodnim gostovanjima.

Posljednje razdoblje djelovanja Hrvatskoga narodnog kazališta počinje u obnovljenoj zgradi krajem 1969. nizom velikih i vrlo zahtjevnih predstava u kojima često sudjeluju strani gosti uz domaće etablirane umjetnike.

Među mnogim proslavljenim svjetskim umjetnicima koji su kroz povijest gostovali na sceni zagrebačkoga nacionalnog kazališta spomenimo najpoznatije: Franz Liszt, Sarah Bernardt, Franz Lehár, Richard Strauss, Konstantin S. Stanislavski, Fjodor Šaljapin, Karl Böhm, Dmitrij Šostakovič, Beniamino Gigli, Gérard Philipe, Vivian Leigh, Laurence Olivier, Jean Louis Barrault, Peter Brook, Marta Graham, Mario del Monaco, Maja Pliseckaja, Vladimir Visocki, Biserka Cvejić, Miroslav Čangalović, Uwe Scholz, Waczlaw Orlikowsky, Wasco Wellenkamp, Paata Burchuladze, Roberto Bolle, Friedemann Vogel, Derek Deane, Inva Mula, Amarilli Nizza, Martino Müller, Nacho Duato, Marco Goecke, Ashley Page, i dr. Posljednjih četrdesetak godina mnogi su iznimno značajni domaći umjetnici obilježili kontinuitet nacionalne kazališne scene, a velik dio njih s velikim je uspjehom gostovao ili djelovao u velikim kazalištima diljem svijeta. Za sve vrijeme postojanja, hrvatski nacionalni teatar posebnu pozornost poklanja domaćim dramskim, opernim i baletnim djelima i suvremenim strujanjima svjetskoga teatra. Uz stalno njegovanje tradicionalnoga klasičnog repertoara, posebna se pozornost kontinuirano posvećuje očuvanju domaće kazališne baštine, odajući time poštovanje prema svim plemenitim nastojanjima velikih kazališnih ljudi prošlosti, koji su prvom od svojih primarnih zadaća držali svijest o vrednovanju vlastitoga, što tek u dopuni sa svjetskim dostignućima stvara potpunu sliku događanja kazališne scene. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u svojemu je trajanju prošlo dug i složen put, od skromnih reproduktivnih početaka do visoko rangiranih kreativnih predstava, kontinuirano svjesno osnovne ideje kako mora biti reprezent kulture naroda kojemu pripada, ali uvijek i otvoreno za umjetnike različitih nacionalnih i kulturnih sredina.