Opera

Još 1843. Alberto Ognjan Štriga nagovorio je dramatičara Janka Cara da napiše libreto po kojemu bi Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu: D. Demeter poslije je preradio Carovu ideju, a Lisinskom je u instrumentiranju pomagao Juraj Wiesner Morgenstern, profesor u zagrebačkoj glazbenoj školi. Štriga i Lisinski počeli su tražiti pjevače i uvježbavati zbor, njemačkoj družini povjerena je izvedba, a hrvatski pjevači bili su svi uvježbani amateri – Sidonija Rubido, Ljudevit Pichler, Kamilo Wiesner Livadić, Alberto Ognjan Štiga i Franjo Störger Stazić. Ta prva „izvorna hrvatska opera u dva čina“, Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, izvedena 28. ožujka 1846., bila je proplamsaj u bogatoj tradiciji talijanskih stagiona, njemačkih i hrvatskih igara s pjevanjem.

Vatroslav Lisinski

Vatroslav Lisinski

Nakon uspostave jezične i umjetničke autonomije Drame, upravo kroz žanr pučkoga igrokaza s pjevanjem, stvorena je jezgra kazališnog orkestra i dramski glumci s pjevačkim potencijalima omogućili su pojavu operete.

Freudenreichovom zaslugom 8. studenog 1863. izvedena je i prva opereta na hrvatskom jeziku – Offenbachova Svadba kod svjetiljaka, a 1868. izvodi se i hrvatska opereta Mornari i đaci Ivana Reyschila. Od tada se formira jezgra budućega opernog ansambla (solisti – zbor – orkestar) te se u svom kratkom mandatu A. Šenoa zalaže za dolazak afirmiranog operetnog skladatelja i dirigenta Ivana pl. Zajca iz Beča u Zagreb kako bi organizirao rad stalne hrvatske opere, koja se pod njegovim vodstvom doista i otvara, upravo njegovim djelom Mislav 2. listopada 1870. Kao ravnatelj Zajc na repertoar postavlja pedesetak opernih djela i desetak opereta, redom velika skladateljska imena (G. Verdi, V. Bellini, G. Donizetti, C. M. Weber, F. Suppé, W. A. Mozart, V. Lisinski i B. Smetana), a izveden je i niz djela iz njegova golema opusa (Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski 1876., Lizinka, Zlatka...). Zajc formira glazbeno-scensku umjetničku granu Opere, stvarajući osnove njezine profesionalnosti: pojavljuju se tada naši prvi pjevači svjetskoga glasa, a ansambl popunjava i dolaskom inozemnih umjetnika, što je sve do danas jedna od najmarkantnijih konstitutivnih značajki Opere. U toj prvoj fazi velike su ličnosti međunarodnih karijera: Josip Kašman, Milka Trnina, Franjo Störger Stazić, Ilma Murska-Pukšec, Matilda Mallinger-Schimmelpfenig i Irma Terputec-Terée. Ivan pl. Zajc bio je na čelu Opere do 1889. kad je, usprkos velikoj popularnosti, po prvi puta u povijesti ona ukinuta, pa se potom glazbeno-scenski kontinuitet održavao stagionama i gostovanjima: dvije su operne stagione, intendanta Ive Hreljanovića 1891. i 1893., a treća je Nikole Fallera 1894. godine.

Ivan pl. Zajc

Ivan pl. Zajc

Operu ponovno uspostavlja Stjepan Miletić, ravnatelj mu je godinu dana Franjo Rumpel, ali procvat započinje s dirigentom Nikolom Fallerom (1896. – 1901.) koji u tom razdoblju bitno proširuje repertoar djelima L. Van Beethovena, R. Wagnera, P. I. Čajkovskog, G. Bizeta, G. Puccinija, J. Masseneta, svjetla pozornice ugledao je Porin V. Lisinskoga 1897., kao i djela hrvatskih (i slovenskih) skladatelja kao što su B. Bersa, V. Parma, F. Vilhar Kalski, S. Albini.

Po drugi puta u svojoj povijesti opera je ukinuta 1902., a 1909. godine definitivno je uspostavljen njezin neprekinuti kontinuitet do danas, što je jedna od najvećih zasluga intendanta Vladimira Treščeca. No, i u tom razdoblju drugoga prekida igraju se ponajviše operete, ali se repertoar ipak bitno proširuje Beethovenovim, Wagnerovim, Čajkovskijevim, Bizetovim i Puccinijevim djelima. Od 1909. godine, kad započinje treće razdoblje zagrebačke Opere pod vodstvom skladatelja Srećka Albinija (1909. – 1918.), započet je put njezine konačne afirmacije u nacionalnim i međunarodnim okvirima. Raskid s romantičarskom opernom tradicijom 1911. donose ključna modernistička djela hrvatske operne glazbe – Oganj Blagoja Berse i Povratak Josipa Hatzea. Uz Srećka Albinija, Nikolu Fallera i Milana Zunu, afirmiraju se kao dirigenti Milan Sachs, Krešimir Baranović i Friderik Rukavina. Redateljski aspekt operne izvedbe postaje sve važniji, pa je Ivo Raić prvi u nizu naših redatelja koji istodobno rade i drame i opere (Branko Gavella i Tito Strozzi), kao uostalom i scenografa (Branimir Šenoa, Tomislav Krizman, Ljubo Babić i Marijan Trepše). U ansamblu su veliki pjevači: Maja Strozzi Pečić, Vera Schwarz, Irma Polak i Josip Križaj.

Tijekom Prvoga svjetskog rata pojavljuju se djela B. Širole, F. Lhotke i P. Konjovića, a pridružuju se ansamblu Marta Pospišil Ivanov (poslije Griff), Ljubica Oblak Strozzi i Josip Rijavec. U Benešićevoj eri, pod vodstvom skladatelja i dirigenta Petra Konjovića dominiraju nacionalni i slavenski repertoar – praizvedbe djela A. Dobronića i Luje Šafraneka Kavića te opere M. P. Musorgskoga, A. P. Borodina, N. A. Rimski-Korsakova i B. Smetane. Između dvaju svjetskih ratova, kao zasebno razdoblje izdvaja se ono u kojemu umjetničku granu Opere kao direktor kontinuirano jedanaest godina vodi skladatelj Krešimir Baranović, od 1929. do 1940., ostvarivši izvanredno raznolik repertoar visokim interpretativnim dosezima na europskoj razini: izvodi se niz suvremenih modernih opera kao i prva tri dijela Wagnerova Prstena Nibelunga. Proširuje se domaći repertoar pa se nakon Konjovića, Dobronića, Šafraneka Kavića i Odaka, uz Zajčeve operete izvode i Tijardovićeve Splitski akvarel i Mala Floramy. Praizvodi se 1935. Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, vrhunac nacionalnoga pravca hrvatske glazbe. Djela Jakova Gotovca, K. Baranovića, Krste Odaka i Borisa Papandopula ključna su u razvoju hrvatske opere i glazbe uopće. Mnogi među članovima ansambla karijeru nastavljaju i nakon rata – Aleksandar Griff, Ančica Mitrović, Nada Tončić, Vilma Nožinić, Zlata Gjungjenac-Gavella, Marija Podvinec, Mario Šimenc, Josip Gostič, Drago pl. Hržić, Dragica Martinis, Dragutin Bernardić, Gregor Radev, Bianka Dežman i Marijana Radev. Mnogi od njih ostvaruju i inozemne karijere; članica zagrebačke Opere bila je i naša najveća međunarodna operna zvijezda Zinka Kunc (Milanov), a dva su pjevača iznimnu karijeru napravila u inozemstvu, Tomislav Neralić i Srebrenka-Sena Jurinac. Kao dirigent tada svoju karijeru počinje i Lovro pl. Matačić, naše najznamenitije svjetsko dirigentsko ime. U kazalištu u Tuškancu i u Malom kazalištu igra se opereta, u kojoj su pjevačke zvijezde Ruža Cvjetičanin, Erika Druzović, Vera Misita, Zlatko Šir, Vladimir Majhenić i Milan Šepec. Operni život ni u ratnim godinama ne prestaje, izvode se nova hrvatska djela, opere Ive Paraća, B. Papandopula te I. Lhotke Kalinskog.

Nakon Drugoga svjetskog rata 1945. na čelu Opere je dirigent Milan Sachs (1945. –1955.), čiji je mandat jedna od najblistavijih era Opere: ima izvrstan ansambl i operni studio te održava visoke izvedbene umjetničke kriterije. Kao dirigenti javljaju se Mladen Bašić i Berislav Klobučar, uz niz pjevača kao što su Janja Hanžek, Ratimir Delorko, Noni Žunec, Rudolf Francl, Franjo Paulik, Frano Lovrić, Nada Puttar Gold i najomiljeniji zagrebački baritonVladimir Ruždjak.

Početkom pedesetih praizvedena su i nova djela J. Gotovca, I. Tijardovića i I. Brkanovića, kao i moderna suvremena djela (B. Britten, M. Ravel i I. Stravinski). Prema drugoj polovici pedesetih godina bitno se mijenja i redateljska umjetničko-estetska scenska slika. Kao redatelj potvrđuje se Vlado Habunek, posebice u suvremenom repertoaru, a novi interpretativni pristup operi pokazuje Kosta Spaić u «željeznom» i suvremenom repertoaru pojednako. Pojavljuje se i Stanko Gašparović, dugogodišnji kućni redatelj. Gostovanjem u Londonu 1955. godine Opera započinje niz inozemnih turneja što potvrđuju visoku izvedbenu razinu nacionalnoga opernog stvaralaštva. Osim što su kroz povijest zagrebačke Opere gostovale velike operne kuće, te pojedinačno i dirigenti i pjevači (npr. Fedor Šaljapin), od dolaska tenora Jussija Björlinga 1954. započinje niz gostovanja velikih pjevača na sceni HNK u Zagrebu koji traje sve do danas. Od 1955. do 1958., kad je na čelu Opere Mladen Bašić, nastavlja se nizanje domaćih praizvedbi i suvremenih djela, ansambl nadopunjuju Mica Glavačević, Mirka Klarić i Branka Stilinović, a repertoar nose i Badema Sokolović, Milka Bertapelle, Josip Šutej, Piero Filippi, Tugomir Alaupović i Duško Kukovec.

Velike uspjehe u inozemstvu Opera ostvaruje na čelu s direktorom Ivom Vuljevićem od 1959. do 1965.: antologijske su predstave Prokofjevljevo Vjenčanje u samostanu i Katarina Izmajlova D. Šostakoviča, obje u Spaićevoj režiji, te Boris Godunov M. P. Musorgskoga u Habunekovoj režiji, a nižu se i turneje (Pariz, Berlin, Bologna, Napulj, Nizozemska). Velikim brojem izvedaba ravna Milan Horvat. To je vrijeme kad se osniva Muzički biennale, praizvodi se Šulekov Koriolan, Gotovčev Dalmaro i Stanac, izvodi se Britten i Prokofjevljev Rat i mir u kojemu debitira svjetski slavna Ruža Pospiš Baldani. Vuljevića nasljeđuje Nikša Bareza (1965.–73.), učenik Milana Sachsa, koji u Operi održava visoku umjetničku razinu, a poslije kao dirigent stvara veliku inozemnu karijeru. Na njegovu se repertoaru kao antologijske produkcije izdvajaju Wagnerovi Majstori pjevači u režiji Petera Lehmanna i Prokofjevljeva opera Zaljubljen u tri naranče u Spaićevoj režiji. Kao dirigenti otada djeluju i Miro Belamarić, Karlo Kraus i Jovan Šajnović, a nova su solistička imena Nada Ruždjak, Majda Radić, Božena Ruk Fočić i Franjo Petrušanec, poslije i Krunoslav Cigoj. Godine 1965. Opera doživljava uspjeh na turneji u Japanu, a u Barezinu razdoblju nižu se i brojna europska gostovanja.

Od sedamdesetih pa sve do danas, u različitim repertoarnim koncepcijama ravnatelja zagrebačke Opere, nižu se predstave i uloge mnogih naših međunarodno priznatih umjetnika. Osamdesetih na sceni HNK oduševljava Norma u interpretaciji svjetski slavne Ljiljane Molnar Talajić i Dunje Vejzović kao Adalgise. Također pod Belamarićevim dirigentskim vodstvom značajna je izvedba Walküre i Rajninog zlata, a krajem osamdesetih slijedi niz važnih gostovanja (Brno, Berlin, Salzburg, Sankt Peterburg, Moskva, Kijev, Luksemburg). Repertoar sedamdesetih i osamdesetih nosi brojan solistički ansambl različitih generacija: Branka Beretovac, Ante Mijač, Mila Kirinčić, Mirjana Bohanec Vidović, Blaženka Milić, Ferdinand Radovan, Stojan Stojanov, Zlatko Foglar, Boris Vajda, Marijan Jurišić, Gordana Marić Šir, Jasna Podolšak, potom Veneta Janeva Iveljić, Ivanka Boljkovac, Josip Lešaja, Hrid Matić i Neven Belamarić.

U vrijeme Domovinskog rata naglasak je na domaćem stvaralaštvu, koje se interpretira pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze, Mladena Bašića, Vjekoslava Šuteja i Vladimira Kranjčevića, ponajviše u režijama Petra Selema i mladoga Krešimira Dolenčića. Repertoar nose i pjevači Cecilija Car, Vitomir Marof, Damir Fatović, Zrinko Sočo, Sotir Spasevski, Ivica Trubić… a sve do danas ansambl Opere neprestano se obnavlja novih generacijama pjevača.

Kroz povijest Opere linije željeznog repertoara, domaćeg i stranog te suvremenog repertoara izmjenjuju se u različitim ritmovima i opsezima, ovisno o umjetničkim koncepcijama ravnatelja. Kao ugledni ansambl koji se desetljećima izgrađivao na jakim solističkim i dirigentskim imenima, Opera je gostovala na mnogim inozemnim pozornicama, i uzvratno – u njezinim su produkcijama kontinuirano gostovali brojni strani pjevači i dirigenti.


ORKESTAR OPERE HNK U ZAGREBU

Za osnutak stalnoga kazališnog orkestra presudna je bila godina 1863., kada je tadašnji ravnatelj kazališta Josip Freudenreich u stalni repertoar uvrstio i  operetu, iako je orkestar postojao od 1850.

Dolaskom Ivana pl. Zajca i utemeljenjem zagrebačke Opere 1870. godine, ustanovljen je stalni operni orkestar koji je Zajc popunio učiteljima s muzičke škole Hrvatskoga glazbenog zavoda,  povećavši broj glazbenika na 24. Uz stalne operne i operetne predstave orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta izvodi, već od 1871. godine i simfonijsku glazbu na koncertima, kojima repertoar čine, gotovo u istom omjeru, djela domaćih i stranih skladatelja.

Orkestar HNK izvodio je djela Adolphea Adama, Eugena d’ Alberta, Srećka Albinija, Borisa V. Asafjeva, Johanna Sebastiana Bacha, Krešimira Baranovića, Béle Bartóka, Ludwiga van Beethovenna, Mire Belamarića, Vincenza Bellinija, Hectora Berlioza, Blagoja Berse, Georgesa Bizeta, Brune Bjelinskoga, Silvija Bombardellija, Aleksandra Porfirjeviča Borodina, Benjamina Brittena, Ivana Brkanovića, Frederica Chopina, Francesca Cileje, Emila Cossetta, Petra Iljiča Čajkovskoga, Claudea Debussyja, Léa Delibesa, Pavla Dešpalja, Dubravka Detonija, Natka Devčića, Antuna Dobronića, Gaetana Donizettija, Antonina Dvořaká, Nikole Fallera, Umberta Giordana, Aleksandra Glazunova, Mihaila Glinke, Christopha Willibalda Glucka, Jakova Gotovca, Charlesa Gounoda,  Josipa Hatzea, Josepha Haydna, Leoša Janăčeka, Alfija Kabilja, Nikice Kalođere, Milka Kelemena, Igora Kuljerića, Franza Lehăra, Ruggera Leoncavalla, Frana Lhotke, Ive Lhotke Kalinskoga, Vatroslava Lisinskoga, Franza Liszta, Ive Maleca, Pietra Mascagnija, Julesa Masseneta, Gian Carla Menottija, Giacoma Meyerbeera, Ludwiga Minkusa, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Modesta Petroviča Musorskoga, Oskara Nedbala, Krste Odaka, Jacquesa Offenbacha, Carla Orffa, Borisa Papandopula, Ive Paraća, Giovannija Battiste Pergolesija, Amilcarea Ponchiellija, Đure Prejca, Miljenka Prohaske, Sergeja Prokofjeva, Giacoma Puccinija, Sergeja Rahmanjinova, Mauricea Ravela, Nikolaja Rimski-Korsakova, Gioachina Rossinija, Milana Sachsa, Camilea Saint-Saënsa, Branimira Sakača, Dragutina Savina, Franza Schuberta, Roberta Schumanna, Jeana Sibeliusa, Yorgosa Sicilianosa, Bedřicha Smetane, Johanna Straussa, Richarda Straussa, Igora Stravinskoga, Franza Suppéa, Sándora Szokolayja, Božidara Širole, Dmitrija Šostakoviča, Stjepana Šuleka, Ambroisea Thomasa, Ive Tijardovića, Vilka Ukmara, Giuseppea Verdija, Frane Paraća, Antonija Vivaldija, Richarda Wagnera, Carl Marie von Webera, Ivana pl. Zajca i mnogih drugih klasičnih i suvremenih skladatelja.

Poslije Prvoga svjetskog rata Orkestar se povećao te je brojao 51 glazbenika, dok danas ima 75 stalnih članova.

Uz sudjelovanje u brojnim opernim i baletnim produkcijama u matičnoj kući, mnogi članovi Orkestra zagrebačke Opere nastupaju u različitim komornim ansamblima te kao solisti, ili kao nadopune drugim orkestrima.

U Orkestru zagrebačke Opere djelovali su mnogi ugledni glazbenici te njime ravnali brojni ugledni dirigenti poput Ivana pl. Zajca, Richarda Straussa, Milana Sachsa, Jakova Gotovca, Ive Brkanovića, Krešimira Baranovića, Lovre pl. Matačić, Borisa Papandopula, Lamberta Gardellija, Mladena Bašića, Milana Horvata, Nikše Bareze, Oskara Danona, Mire Belamarića, Same Hubada, Vladimira Kranjčevića, Igora Kuljerića, Vjekoslava Šuteja, Zorana Juranića, Mladena Tarbuka, Ivana Repušića, Miroslava Homena, Lorisa Voltolinija, Pavla Dešpalja, Krešimira Šipuša, Aapoa Häkkinena, Daniela Liptona, Thomasa Conlina, Fuada Mansurova, Tiziana Severinija, Ive Lipanovića, Saše Britvića, Pascala Rophéa, Mihaila Sinkeviča, Davora Krnjaka, Paula Hoskinsa, Diana Tchobanova, Miroslava Salopeka i  mnogih drugih.

Orkestar zagrebačke Opere dobio je Nagradu Milka Trnina 2004. godine za izvedbu Šostakovičeve opere Lady Macbeth Mcenskog okruga te Nagradu Tito Strozzi 2015. godine za cjelokupni umjetnički angažman u sezoni 2014./15.


ZBOR OPERE HNK U ZAGREBU

Stalna Opera u Zagrebu osnovana je 1870. godine, a prvi ravnatelj bio je ugledni hrvatski skladatelj i dirigent Ivan pl. Zajc. Osnutkom Opere započeo je djelovati i stalni operni Zbor, koji   je u to vrijeme imao 13 muških i 13 ženskih članova. Od samoga početka sudjelovao je u opernim i operetnim predstavama koje su se izvodile u matičnoj zgradi i u Malome kazalištu na Tuškancu.

Zbor je sudjelovao u brojnim opernim izvedbama različitih stilova, a između dva svjetska rata i u brojnim izvedbama oratorijskih djela. U repertoaru su zastupljena svjetska i domaća operna djela, a osobito mjesto zauzimaju brojne praizvedbe hrvatskih opera. Na svim gostovanjima od Tokija do Berlina, kao i u vlastitoj zemlji, zbor je uvijek dobivao najviše ocjene stručne kritike. Posebnu čast zagrebački je Zbor doživio pozivom Herberta von Karajana na sudjelovanje u izvedbama opere Boris Godunov Musorgskoga na Svečanim ljetnim igrama u Salzburgu 1965., 1966. i 1967. godine.

 

 

 

 

,