Balet

S kraja 18. stoljeća sežu prvi podaci o plesnim priredbama i baletnim divertismanima u izvedbama njemačkih putujućih družina, s kojima u Zagreb dolazi Karel Carolus Freudenreich, omiljeni zagrebački glumac, pjevač i plesač. Njegov unuk Josip Freudenreich prvi je zagrebački koreograf (kolo u Graničarima) i autor prvih hrvatskih pantomima koje se izvode 1862. o pokladama. Godine 1859. u Zagreb dolazi baletni umjetnik, koreograf i plesni pedagog Pietro Coronelli i otvara prvu plesnu školu koja povezivanjem s kazalištem postaje prva baletna vježbaonica. Razvoj baletne umjetničke grane započinje utemeljenjem Opere. Nakon „pantomima“ i „živih slika“, ova se umjetnička grana rađa se isprva kao dio glazbenih predstava. Ravnatelj Opere Ivan pl. Zajc zna kolika je važnost izvođenja baletnih scena u opernim djelima, pa 1876. angažira primabalerinu iz Amsterdama Ivanu Freisinger koja postavlja baletne brojeve u praizvedbi Nikole Šubića Zrinjskog 4. studenog 1876. te godinama koreografira balet samo kao umetak u operama i operetama. U okviru opere 3. ožujka 1892. izveden je i prvi cjelovečernji balet u Zagrebu – Vila lutaka Josepha Bayera u koreografiji bečkog baletnog majstora Leopolda Gundlacha i u izvedbi plesno nadarenih članova Drame!

 Ivana Freisinger, prva zagrebačka balerina i koreograf Mia Čorak Slavenska Ivana Freisinger, prva zagrebačka balerina i koreograf Ivana Freisinger, prva zagrebačka balerina i koreograf (od 1876)

Ivana Freisinger

Ponovno pokrećući rad Opere Stjepan Miletić organizira Balet kao samostalnu kazališnu granu, angažira strane umjetnike (primabalerinu Emu Grondonu, baletnog majstora Otokara Bartika, plesački par Viscuzi…) i pokreće dječju baletnu školu. Prva velika baletna premijera, pantomima u tri slike Đačka ljubav, u Bartikovoj koreografiji, ne nailazi na odobravanje publike zbog njemačkoga sadržaja, za razliku od Delibesove Kopelije (Coppélia), s Grondonom u glavnoj ulozi. Prvom domaćom praizvedbom smatramo balet Na Plitvička jezera Srećka Albinija, prema Miletićevoj ideji i u Grondoninoj koreografiji.

Ukidanjem Opere 1902. godine Balet ponovno zamire i nema samostalnog programa gotovo dvadeset godina, osim kao operni umetak od obnove Opere 1909. godine. Baletna grana doživljava procvat tek 1921. godine, angažiranjem primabalerine moskovskog Boljšog teatra i članice Djagiljevljeve trupe Margarite Froman, te njezine braće plesača-solista Maksimilijana i Valentina kao i scenografa Pavela. Postavljajući čvrste temelje hrvatske baletne kulture, Fromanova je svojim radom obilježila tridesetak godina baletne povijesti. Sastav ansambla kojemu je Fromanova na čelu proširuje se nekolicinom ruskih plesača koji su također bili na turneji, a među baletnim umjetnicima nalaze se i neka buduća velika imena: Draga Špoljarić, Paula Hudi, Zlata Lanović, Mia Čorak i Oskar Harmoš. Stvarajući samostalni baletni segment, M. Froman bazira ga na djagiljevljevskom repertoaru kao i na ruskim djelima općenito, među kojima su primjerice II. i IV. čin Labuđeg jezera P. I. Čajkovskog, Šeherezada N. A. Rimski-Korsakova, Petruška I. Stravinskog i Karneval R. Schumanna. U kontekstu stvaranja nacionalnoga glazbenog izraza u tridesetima, repertoar bazira i na nacionalnim djelima: Fromanova koreografira balet Svatovac K. Baranovića 1922., kao i antologijsku baletnu praizvedbu Baranovićeva Licitarskog srca 1924., Cvijeće male Ide 1925., Sjene Božidara Širole 1923. i Figurine Luje Šafrankea Kavića. Od 1927. do 1930. Fromanova je u Beogradu pa se vraća u Zagreb gdje 1934. prestaje plesti i bavi se otada samo koreografskim i pedagoškim radom. Osim svega je i uspješna redateljica tridesetak opera, među kojima i praizvedbe Gotovčeva Ere s onoga svijeta 1935. u kojemu je postavila i poznato Kolo.

Godine 1930. koreografira pantomimski balet s pjevanjem Zlato Borisa Papandopula, prvoga mlađeg skladatelja koji piše balet i započinje time ujedno i dugogodišnju suradnju s Baletom – Grand-hotel 1967., Tri kavalira frajle Melanije 1976. i Kraljevo 1990. Fromanova otvara i baletnu školu koju pohađa Mia Čorak, buduća svjetski slavna balerina poznata kao Mia Slavenska: ona je u Zagrebu nažalost samo dvije sezone plešući velik solistički repertoar kao prva domaća primabalerina. Po njezinu odlasku nasljeđuju je Vera Milčinović Tashamira i Mercedes Goritz Pavelić, međunarodno afirmirane umjetnice suvremenoga plesa. Fromanova postavlja i Baranovićeva Imbreka z nosom 1935., a iste godine praizveden je u Zürichu jedan od najizvođenijih hrvatskih baleta Đavo u selu Frana Lhotke, u zamisli, koreografiji i izvedbi Pije i Pina Mlakara. Zagrebačka je premijera bila 1937., a glavne uloge plešu Mlakarovi, Olga Orlova i Oskar Harmoš, legendarni Đavo koji je tu ulogu do 1960. otplesao u dvije tisuće nastupa: usprkos fluktuacijama plesača, premijera Đavla u selu jedan je od važnih profesionalnih i umjetničkih dometa epohe. Prva integralna premijera Labuđeg jezera, u koreografiji i režiji M. Froman, izvedena je 1940. godine, kada umjetnica prestaje biti na čelu Baleta. No, sve do 1955. javlja se kao koreografkinja i najvažnija joj je postava Prokofjevljeva Romea i Julije 1948.

Mia Čorak Slavenska

Mia Čorak Slavenska

Od 1941. do 1953. godine Balet vodi plesački par Ana Roje i Oskar Harmoš, koji ostvaruje i niz koreografija. Posebice je važan pedagoški rad Ane Roje i povezivanje kazališta s Baletnom školom osnovanom 1949., iz koje napokon izlaze plesači akademske naobrazbe kojima se podiže profesionalna razina ansambla. Od 1951. do 1955. na čelu je Baleta koreograf Milorad Jovanović (Apollon Musagète I. Stravinskog i Francesca da Rimini P. I. Čajkovskog). Pedesetih godina čileanski umjetnik Octavio Cintolesi koreografira u neoklasičnom stilu, a kao solist (1945.–1947.) i koreograf javlja se i Dimitrije Parlić (K. Baranović, Kineska priča, 1956.; B. Bartók, Čudesni mandarin, 1958.; Ohridska legenda, 1980.). Nakon Ane Roje afirmira se niz novih balerina: Sonja Kastl, Zlatica Stepan, Nevenka Biđin, Đurđica Ludvig, Zlata Lanović, Ivanka Žunac, Vera Marković i Silvija Hercigonja. Tada stasa i umjetnički snažan muški dio ansambla: Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Frane Jelinčić, Ivica Sertić, Vlado Sertić, Veseljko Sulić, Drago Boldin, uskoro i Damir Novak. Mnogi tada odlaze u inozemstvo i kao afirmirani umjetnici povremeno koreografiraju (N. Lhotka, I. Sertić, M. Šparemblek, V. Sulić i F. Jelinčić). Šezdesetih se ističe umjetnička pojava Maje Bezjak i njezina partnera Damira Novaka koji je godinama nosio glavne klasične uloge, a poslije je bio i direktor Baleta (1978. – 1981.). Tridesetak godina na sceni obilježila je Vesna Butorac ostvarivši dugu i bogatu solističku karijeru kao jedno od velikih imena našega Baleta. Uz njezine kreacije vezano je i koreografsko ime Wazlawa Orlikowskog, koji je od 1970. postavio više puta Orašara, ali i Pepeljugu, Romea i Juliju te Trnoružicu.

Balet se napokon odvaja od Opere 1965. godine postavši samostalna umjetnička grana. Prva je ravnateljica Sonja Kastl (1965. – 1969.) koja zajedno s Nevenkom Biđin u suradnji s hrvatskim skladateljima koreografira nova djela – B. Sakač, Simfonija o mrtvom vojniku 1959., M. Kelemen, Čovjek pred zrcalom 1963., Tri kavalira frajle Melanije B. Papandopula 1976. Kao solistice tada repertoar nose i Silva Muradori, Melita Skorupski, Milena Leben, Maja Srbljenović Turcu i Božica Lisak. Uz Damira Novaka podjednako u klasičnom i modernom repertoaru ističu se Marin Turcu, Stane Leben, Štefan Furijan te Juraj Mofčan, Mladen Drakulić, Antonije Maksimović, Zoran Grgić, Marijan Babić i Guy Perkov. Kao plesači i koreografi djeluju Miljenko Vikić i Zvonimir Reljić. Šezdesete i sedamdesete vrijeme su angažiranja renomiranih stranih koreografa (R. V. Zaharov, O. Danovski, W. Orlikowsky i N. Dixon), ali i plesača (npr. Pavel Rotaru poslije stvara međunarodnu karijeru).

U repertoarnoj i stilskoj raznolikosti, od klasičnih do suvremenih baletnih djela, posebno mjesto zauzima rad Milka Šparembleka, plesača i koreografa međunarodne karijere. Šparemblek je u Zagrebu postavio balete Tri­jumf Afrodite C. Orffa, Opus 43 L. v. Beethovena (1975.); Lice N. Berija, Sedam smrtnih grijeha K. Weilla i B. Brechta, Simfonija psalama I. F. Stravinskog (1976.) te velike spektakularne predstave Pjesme ljubavi i smrti na glazbu Gustava Mahlera (1981., 1991., 2007.), Carmina Krležiana na glazbu Frane Paraća (1985.), Amadeus monumentum (1990.), Čudesni mandarin B. Bartóka (2001.) i Johannes Faust Passion (2001.) na glazbu J. S. Bacha i nepoznatih srednjovjekovnih autora. U novoj generaciji plesačica sedamdesetih dominiraju današnje nacionalne prvakinje – Irena Pasarić i Almira Osmanović, umjetnički različitih profila i preferencija, ali obje prisutne u svim repertoarnim segmentima. Solistice su još Lydija Mila Milovac, Spomenka Šparemblek, Suzana Bačić, Ljiljana Gvozdenović (poslije i koreografkinja), a nešto kasnije Nataša Sedmakov. Među plesačima glavne uloge niz godina nose Sorin David i Ostoja Janjanin. Potom se pojavljuju Svebor Sečak i Dubravko Kolšek.

Papandopulovo Kraljevo u koreografiji Drage Boldina znakovito se praizvodi 1990., a značajne su predstave Balade… koje donosi vjetar V. Wellenkampa 1992. kao i Hommage à Carl Orff (Carmina burana D. Boldina i Šparemblekov Trijumf Afrodite 1993.). Pojavljuju se novi plesači: Mihaela Devald, Mateja Pučko Petković, Milka Hribar, Olja Jovanović, Staša Zurovac, a pridružuju im se i Andrej Izmestjev, Ilir Kerni, Ervina Sulejmanovna. Almira Osmanović na čelu je Baleta osam godina (1994.–2002.), između ostalih i sama je ranjena 3. svibnja 1995. kad je granata pogodila baletnu dvoranu u bombardiranju centra Zagreba. Osnaživši ansambl, između ostaloga pokrenula je koreografske radionica za članove Baleta (Večer mladih koreografa), praizvela Ne hodi po travi… padaju anđeli Ivana Faviera na glazbu Stanka Juzbašića 1998. te pozvala mnoge domaće koreografe posebice za klasični repertoar (I. Sertić, D. Bogdanić, M. Šparemblek i S. Zurovac). Ansambl Baleta neprekinuto se obnavlja novim generacijama plesača kao što su George Stanciu, Andrej Barbanov, Mirna Sporiš, Saule Ashimova, Edina Pličanić, Pavla Mikolavčić i Petra Vargović.

U Baletu kontinuirano gostuju strani plesači, koreografi i pedagozi, a već od tridesetih godina 20. stoljeća naši umjetnici gostuju i afrimirani su na svim velikim svjetskim baletnim pozornicama.