Pročitajte esej redatelja Krešimira Dolenčića Kako su Štijef i Janez tražili Janicu, a našli Rozu u kojem ističe da je Prikriveni križ zapravo i prikriveni križ vjernika jednog drugog, boljeg i pametnijeg svijeta.

"Predstava je to o suosjećajnosti živih i mrtvih, o vezama i ljubavi koja postoji usprkos i unatoč svemu. Pa stoga i oni koji više nisu živi nastavljaju svoj scenski život. Arhetipski lik konobarice Roze, nekoga iz susjedstva tu oko nas, pribijamo svakodnevno na križ, a da i nismo toga svjesni. Život postaje noćna mora, a noćne mora čine se kao nagrada. Želim se probuditi, ali prije moram zaspati – Ivanova rečenica koju svatko od njih ponavlja na svoj način. Da, probuditi se na nekom novom i drugom mjestu, drugom svijetu i vremenu, kako plemenito i zanosno, kako privlačno. No, treba prije toga zaspati. U snovima leže mnogi odgovori. Spas i otkupljenje, utjeha i radost. Buđenje može biti zaista lijepo. Crux priziva upravo takvo pročišćenje" navodi između ostalog Krešimir Dolenčić u svom tekstu.