28. studenog 2008. na repertoaru je je bila posljednja ovogodišnja izvedba operne predstave Carmen Georgesa Bizeta (libreto prema Mériméeeu napisali su H.Meilhac i L.Halévy), premijerno izvedene 7. prosinca 2007 . U glavnim su ulogama nastupili Dubravka Šeparović-Mušović (Carmen) i gost Zoran Todorovich (Don José).

Redatelj je Philipp Himmelmann, scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Petra Bongard, oblikovatelj rasvjete Gèrard Cleven, asistent dirigenta Gianluca Marcianó, asistentica redatelja Rebecca Scheiner, suradnica kostimografkinje Petra Dančević. Jezični savjetnik i prevoditeljica libreta je Sanja Ivić, a zborovođa Ivan Josip Skender.

Na premijeri 7. prosinca 2007. g. nastupili su: Dubravka Šeparović-Mušović (Carmen); Jean-Pierre Furlan (Don José); Siniša Hapač (Escamillo); Nicoleta Ardelean (Micaela), Berislav Puškarić (Zuniga), Marija Kuhar Šoša (Frasquita), Helena Lucić (Mercedes), Alen Ruško (Dancaire), Antonio Brajković (Morales), Domagoj Dorotić (Remendado) i dr.

Carmen je prva narodna opera u doslovnom smislu. Njeni protagonisti su proletarijat, građani, vojnici, seljaci.

Andaluzijska ciganka Carmen na sceni ne predstavlja psihološki karakter ili alegorijski princip nego individualizaciju prirodne moći od krvi i mesa.

Friedrich Nietzsche u svojim se studijama 1888. godine zalagao za južnjački, latinski idiom, nasuprot sjevernjačkom, posebno Wagnerovom, pišući: "Ne treba nam Sentina setimentalnost! Treba nam ljubav koja je fatalna, cinična, bezazlena, okrutna, prirodna! Ljubav koja je u svojoj osnovi smrtna mržnja između spolova." Taj rat Carmen u operi vodi s narednikom Don Joseom, a svoju slobodu skupo plaća: u trenutku kad Escamillo u areni ubija bika, Don Jose nožem probada Carmen.

Bizetova glazba utjelovljuje Carmen najčešće pomoću dva parametra: ritma i boje. Ritam snažno ističe sferu seksualnosti, dok kolorit andaluzijskih napjeva dodatno podcrtava čulnost opere. Poznata Habanera koju je Bizet skladao prema predlošku Sebastiana de Yradiera, najbolji je primjer kako, premda gotovo identična, bezazleno idilična Yradierova melodija, u Bizetovom rukopisu postaje veličanstvena ekspozicija glavnog lika u kojoj se, unatoč ležernosti i zaigranosti, nazire buduća tragedija.