25. ožujka 2009. na repertoaru je bila posljednja izvedba predstave Razgovori karmelićanki pod ravnanjem Michaela Helmratha i u režiji Krešimira Dolenčića. Ova je predstava dobila nepodijeljene pohvale operne kritike, a nagrađena je i dvjema Nagradama hrvatskog glumišta za najbolju opernu predstavu cjelini te za nastup Marije Kuhar Šoša za ulogu Sestre Costance od sv. Dionizija.

Na svim trima ovosezonskim izvedbama nastupale su Tamara Franetović – Felbinger (Blanche), Dubravka Šeparović-Mušović (Majka Marie) i Vedrana Šimić (Madam Lidoine). U ulozi Madame de Croissy 21. ožujka nastupila je Zlatomira Nikolova, a 23. i 25. ožujka Cecilija Car. U ulozi sestre Constance nastupale su Marija Kuhar Šoša (21. i 25. ožujka) i Lana Biondić (23.ožujka). Nastupili su i Saša Ivaci (Markiz) i Tvrtko Stipić (Chevalier).

Premijera ove predstave i prva izvedba ove opere na hrvatskoj sceni bila je 18. travnja 2007., pedeset godina nakon praizvedbe u milanskoj Scali. Scenografkinja je Dinka Jeričević, kostimografkinja Ana Gecan Savić, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, a zborovođa Ivan Josip Skender.

Na premijeri je u ulozi Blanche nastupila Dagmar Schellenberger koja je debitirala u Scali upravo u ulozi Blanche pod ravnanjem Riccarda Mutija 2004. godine. 2004.g.

U ulozi Madame de Croissy nastupila je Zlatomira Nikolova, koja je 21. travnja 2007. tom predstavom proslavila 35. obljetnicu umjetničkog djelovanja i 25. obljetnicu prvog nastupa u zagrebačkoj Operi.

Na toj svečanoj predstavi nastupili su i ostali pjevači iz premijerne podjele: Saša Ivaci (Markiz), Tvrtko Stipić (Chevalier), Vedrana Šimić (Madam Lidoine), Dubravka Šeparović-Mušović (Majka Marie), Marija Kuhar (Sestra Constance) i drugi.

Priču o mučeništvu časnih sestara iz Compiegnea prva je ispričala jedna od njih, majka Marie, koja je preživjela teror Francuske revolucije i objavila svoja sjećanja. Proglašenje sestara sveticama koje je uslijedilo nakon toga, inspiriralo je Njemicu Gertrude von le Fort da ispriča njihovu priču. Tako je nastao roman sablasnog predosjećaja Posljednja na stratištu iz 1931. godine, koji opisuje sudbinu religije u totalitarističkim režimima.

Učinjeni su brojni neuspjeli pokušaji adaptacije knjige u dramu, pa i filmski scenarij, sve dok se tog zadatka nije prihvatio Georges Bernanos. Bernanos je u svoj roman dodao neke nove likove i mnoge detalje, no priča je postala svjetski poznata tek nakon nastanka opere Razgovori karmelićanki Francisa Poulenca, koju je naručio Ricordi za milansku Scalu, gdje je djelo i praizvedeno 1957. godine.

Osnovna radnja vrlo je jednostavna, a Poulenc u jednom pismu govori o vrlo prozračnoj orkestraciji koja će dopustiti da riječi budu jasne, ističući kako su nijanse u tekstu mnogo važnije od sveukupnog sadržaja. Umjetnik koji je kao mlad bio proglašen avangardnim skladateljem, nepogrešiva uha za melodiju i smisla za ironičan humor odgovarao je modi nastaloj poslije Prvoga svjetskog rata, koja je zahtijevala naivnost i primitivnost.

No, svoju karijeru Poulenc je zaključio djelima potpuno izvan modnih tokova – tonalnom glazbom, koja se ne srami osjećaja, boli, čak i sentimentalnosti. A upravo tom posljednjem razdoblju njegova stvaralaštva pripada opera Razgovori karmelićanki, posvećena njegovim uzorima Verdiju, Monteverdiju, Debussyju i Musorgskom.