19. ožujka 2009. na repertoaru je bila drama Williama Shakespearea Oluja u režiji Ivice Kunčevića, premijerno izvedena 9. svibnja 2008. Prijevod Antuna Šoljana dramatizirala je Lada Martinac-Kralj, scenograf je Ivica Prlender, kostimografkinja Danica Dedijer-Marčić, skladatelj Stanko Juzbašić, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović, a suradnik za scenski pokret Đurđa Kunej.

U predstavi glume: Siniša Popović (Alonzo, napuljski kralj), Slavko Juraga (Sebastijan, njegov brat), Milan Pleština (Prospero, milanski vojvoda), Goran Grgić (Antonio, njegov brat), Luka Dragić (Ferdinand, sin napuljskog kralja), Zvonimir Zoričić (Gonzalo, stari vijećnik), Tomislav Stojković (Francisko, plemić), Nikša Kušelj (Kaliban, nakazni rob), Vedran Mlikota (Trinkulo, lakrdijaš), Danko Ljuština (Stefano, pijani peharnik), Krunoslav Šarić (Kapetan), Dušan Gojić (Noštromo), Iva Mihalić (Miranda, Prosperova kći), Maja Kovač (Ariel, duh), Vlasta Knezović (Harpia, glas), Marin Arman Grbin, Ana Marinić, Juraj Patalen, Judita Prlender, Marta Radoš, Marta Špoljarić, Maja Žutić (Dusi).

Snimku originalne glazbe realizirali: Sergej Evseev (prva viloina), Ivana Penić (druga violina), Lovorka Vidović (treća violina), Hrvoje Philips (viola), Martin Jordan (violončelo), Helena Babić (kontrabas), Saša Nestorović (tenor saksofon), Vesna Matana (glas), Stanko Juzbašić (truba, bas gitara, klavir, iya), Davor Rocco (snimatelj glazbe). Inspicijent je Roko Grbin, a šaptačica Suzana Bogdan-Pavek.

Posljednje djelo besmrtnog barda, najizvođenijeg dramskog pisca u povijesti kazališta, sjetno doziva neke druge svjetove, neke druge ljude i odnose koje tako olako odbacujemo. Dolazak nakon brodoloma na čudnovati otok na kojem vlada čarobnjak uz pomoć nevidljivog Ariela i strašnog ali i nježnog Calibana promijenit će ne samo spašene mornare, nego i sve stanovnike otoka.

Pustolovine i otkrivanje nepoznatih svjetova, ljubav, čežnja za nježnošću, dodir s onim tajanstvenim i nevidljivim oko nas, susret s naoko bajkovitim svijetom, sve je to samo dio velikog bogatstva koje se krije u jednom od najljepših oproštaja od svijeta kazališta i života, utjelovljeno u scenama Prospera koji lomi svoj čarobni štap, učeći nas o ljubavi, o potrebi za dobrotom, iskrenošću i vjerom da oko nas ima mnogo više lijepog negoli ružnog, nježno nas pozdravljajući s drugih obala. Svaki Shakespeareov tekst izazov je za kazališne umjetnike pa ni Oluja nije iznimka. Svojom slojevitošću, bogatom pričom i pomalo sjetnom atmosferom ona plijeni ljepotom u kojoj se ogleda cjelokupno Shakespeareovo stvaralaštvo.