S mladim redateljem Tomislavom Pavkovićem (Zagreb, 1975.) razgovarali smo u povodu premijere predstave Pustolov pred vratima Milana Begovića 3. listopada 2008.

Sami ste adaptirali Pustolova pred vratima za predstavu koju i režirate. Najveće izmjene bile su u samim likovima...

- U ovoj je predstavi likova puno više no kod Begovića, ali je glumaca manje. Nekoliko glumaca igra veći broj likova. To je krenulo iz redateljsko-adaptatorske ideje koja je u polazištu imala to da je figura Smrti u nekoj vrsti metafizičke konstrukcije svakom čovjeku te, kao što se u tekstu i kaže, dolazi i pita za posljednju želju i da postoji neki, kao što Smrt kaže, izvjestan ansambl koji uprizoruje tu posljednju želju svakog čovjeka. Tako sam došao na ideju da oformim taj, kako smo ga nazvali, Kor smrti, koji preuzima razne funkcije i razne uloge, s kojima se Agneza susreće, a sve sa ciljem proživljavanja njezine posljednje želje upravo na način na koji je ona htjela. Agneza u uvodnoj sceni kaže da ne želi kino, pokretne slike i lagane sadržaje, nego da želi pravi život. Iz te je ideje krenulo razmišljanje o smrti i o tome što taj pravi život znači. Pravi život znači ljubav i potragu u kontekstu, u vremenu i prostoru, a ne neku astralnu ljubav koja je metafizička ili koja je prema Bogu, dakle ljubav koja se nalazi u konkretnim povijesnim datostima i zadanostima.

Koja je vaša vizija Begovićeva lika Smrti?

- Najčešće didaskalije koje Begović piše uz replike koje izgovara Smrt su okrutno, hladno, odlučno, kruto. Sve što je neka ideja Smrti koja je izašla iz neposredno završenoga ekspresionizma, koji se tada još uvijek osjećao u hrvatskom kazalištu, pogotovo u Zagrebu, premda Begović ne pripada toj stilskoj formaciji. Begović piše iz jedne druge vizure, ali kod njega ta smrt, iako ima dosta ljudskosti, ipak ostaje s jakom dozom onostranosti. Činilo mi se da bi danas mnogo zanimljivija ideja bila da Smrt ima svakodnevno ljudsko lice, da nije označena ni na koji način nekim morbidnim, onostranim elementima ili elementima koji bi pripadali rekvizitariju filmova horora ili strave i užasa, nego da je baš jedno blago ljudsko lice Smrti ono koje se krije možda u nekom slučajnom prolazniku, a ne u nekakvom demonu s rogovima na glavi. To sam lice našao u Liviju Badurini.

Kako ste se odlučili upravo za ovakvu, prilično mladu glumačku podjelu?

- Što se tiče izbora Olge Pakalović za ulogu Agneze, nju sam odabrao dosta davno, još kad sam nekom prigodom čitao Pustolova pred vratim, vjerojatno za neki od ispita na Akademiji.

Kad čovjek čita dramske tekstove kao student odmah počinje zamišljati tko bi to mogao glumiti, a kako je Olga bila jedna generacija ispred mene na Akademiji i radili smo zajedno ispitne produkcije na Akademiji, nisam vidio baš nikog drugog u ulozi Agneze osim nje, tako da mi je ta želja ispunjena.

Franjo Kuhar svojim glumačkim habitusom odaje karakterno dojam muža koji sve oprašta, koji uvijek nudi svoje rame za plakanje i toplu riječ i koji u principu izbjegava bilo kakvu vrst dramske situacije, a pritom itekako dobro barata socijalnom inteligencijom.
On vidi sve što se događa, a opet popušta u tom braku tendencijama koje bi se možda za to vrijeme mogle nazvati liberalnima, dakle da žena ima određenu vrstu slobode.

Zbog toga mi se činilo da upravo on može nuditi sliku topline i pretjerane dobrote koja Agnezu u određenom trenutku počinje živcirati.

Luka Dragić kao Gospodin sa šarenim prslukom ima ulogu punu pretjerivanja koja je ono što se možda u glumačkom zadatku čini vrlo lakim i sadrži neku vrstu površnosti i lakoće, a zapravo izlazi iz jednog bel esprita vremena u kojem je pisana. Ona nije samo tako prolazna, već je to lik koji je u ovoj predstavi najočigledniji rušitelj bilo koje forme, uglađenog ponašanja, salonskog razgovora, a sve samo zato da bi zadovoljio svoje epikurejske apetite.

Kor smrti čine Barbara Vicković, Mirta Zečević, Marija Tadić, Ivan Glowatzky, Alen Šalinović i Kristijan Potočki. U odabiru glumaca za Kor smrti bilo mi je važno da to budu mlađi ljudi, jer to traži drama djevojke u predigri, odnosno Agneze u samom snu. Njezine godine nisu definirane, no jasno je da je to život koji je uništen na samom početku i vjerojatno je da ona ima između 18 i 20 godina, te da bi proživjela tu priču ona se mora susretati s ljudima pred kojima je još život. To je bilo nešto čime sam se vodio, pa to nisu ljudi koji bi Agnezu mogli iskorištavati, odnosno koristiti situaciju u kojoj se ona nalazi iz bilo kojih drugih razloga doli ljubavničkih. Dakle, ona susreće ljude koji su još u nekoj vrsti napona snage, a ne one čiji bi postupci bili motivirani osvetoljubivošću ili nečim sličnim. Također, zadaci koje obavlja Kor smrti tjelesno su prilično zahtjevni. Radimo improvizacije, a mlađi su ljudi otvoreniji za improvizacije i nastojanja da se dođe do nekog naoko začudnijeg teatarskog izraza u scenama gdje funkcioniraju baš kao kor.

Odlučili ste se za nešto moderniju scenografiju?

- Zapravo nije toliko moderna, koliko funkcionalna, budući da je to sve skupa teorijski dramaturgija sna koja je uvjetovana Agnezinom željom da proživi stvarni život. Scenografija se funkcijski mijenja već prema kontekstu u kojem se događa određena scena. Ne bih želio puno otkrivati unaprijed, jer to je to što se događa s prostorom i s vremenom ipak neko iznenađenje unutar predstave. Tu se stvari dosta mijenjaju od slike do slike, jer su izmještene iz konteksta u kojima je Begović pisao i postavljene u neke druge prostorne i vremenske kontekste

Kako ste koncipirali prikaz zbilje i privida?

- U Pustolovu pred vratima redatelji se uvijek uhvate za neku repliku. Kad ga je Nenni Delmestre režirala u Splitu, uhvatila se za repliku iz uvodne slike: A što biste vi htjeli? Život, pravi život. Smrt na to odgovara: Dakle kino. Ona je promjenila tu rečenicu i stavila Dakle kazalište i svaku je scenu oblikovala u drukčijem kazališnom stilu. Ja sam se više uhvatio za rečenicu Život, pravi život, tako da je san samo okvir unutar kojeg se događa prava životna kontekstualizirana situacija, a snoliki se elementi očituju preko Kora koji ulazi u neke začudne odnose koji su na određen način vezani za scenu, odnosno za tekst u kojem se scena događa. Tako će tu biti i likova kao što su Židov, Nacist, ali naći će se tu i neke povijesne kreature, spodobe i prikaze.

Koliko su prisutni elementi humora?

- Gotovo sve scene imaju neki određen pad u formi koji se upravo očituje na način da su neke rečenice izgovorene u trenucima kada one možda ne bi mogle biti izgovorene po nekim zadanostima, uzusima vremena i prostora u kojem se radnja događa. Na neki način pristupamo humoru koji je redovito u duo scenama, kao u nekoj vrsti mind games, koje muško-ženski, muško-muški i žensko-ženski parovi igraju upravo s nekim očekivanjem i iznevjeravanjem tog očekivanja, tako da je humor rečenično vrlo prezentan i vrlo dobro plasiran. Ponešto će humora biti, nadam se i neverbalnog.

Iz svega što se rekli može se zaključiti da nas očekuje kostimografski vrlo zahtjevna predstava?

- Svi glumci u koru u svakoj sceni u kojoj se pojavljuju imaju drugi kostim. Ansambl predstave broji desetak glumaca, a kostima ima 85. Ako gledamo samo broj kostima, moglo bi se reći da je riječ o opernom projektu. Dugo sam razgovarao s kostimografkinjom Irenom Sušac oko trojnih funkcija kostima, o tome što kor ima na sebi kada je Kor Smrti, a što kada preuzima odeređene uloge. Na kraju smo došli do rješenja koje ne odudara toliko od realiteta u kroju i odabiru materijala, ali odudara u tretmanu boje, i to će isto imati razvojnu liniju, pogotovo u kontekstu scenografije prema kraju, odnosno prema sve većem i većem rasapu.

Kako se razvijala predstava? Je li bilo nekih prijelomnih točaka?

- Uvijek kad se režira predstava redatelj se spotakne o neku tajnu koju nije mogao ili nije želio vidjeti ili ju je previdio. Ono što se u radu otkrilo kao velika tajna predstave je da emocionalni transfer koji se događa kod Olge kao Agneze iz scene u scenu može biti zdravorazumski izrazgovaran, međutim ono što se dogodi u sceni, a to je erupcija i provala svega što se dogodilo prije, na neki način utječe na ono što se dešava kasnije. Ono što je još u jednom trenutku postalo kristalno jasno je da Kor ima mnogo aktivniju funkciju nego što su neki mislili, te da su sve njihove radnje tu samo zato da kod nje isprovociraju određenu vrstu reakcije. Količina energije, bijesa ili ljubavi kojom Olga kao Agneza reagira nije se mogla unaprijed pretpostaviti.

www.hnk.hr, 27. rujna 2008.