Patrick Armand rodio se u Marseilleu. Balet je počeo učiti kod svoje majke Colette Armand, Rudija Bryansa i u baletnoj školi Rolanda Petita. Godine 1980. osvojio je Prix de Lausanne, stipendiju poznatog međunarodnog baletnog natjecanja mladih plesača. Baletni studij nastavlja u School of American Ballet u New Yorku te kod Roselle Hightower u Međunarodnom plesnom centru u Cannesu.
Godine 1981. angažiran je u Baletu Theatre Français u Nancyju, gdje 1983. postaje prvi plesač. Iste je godine nominiran za Nagradu Laurence Olivier za ulogu u baletu Pjesme putnika Mauricea Bejarta, u kojemu je nastupao uz Rudolfa Nurejeva. Od 1984. godine, član je London Festival Balleta (danas English National Ballet), kojim ravna Peter Schaufuss. Interpretirao je mnoge velike klasične uloge, uključujući Romea u Romeu i Juliji u koreografiji Fredericka Ashtona, Lenskog u Evgeniju Onjeginu Johna Cranka, Frederica u Arležanki Rolanda Petita, Anubisa u Sfingi Glena Tetleyja, Apolona u Apolonu Muzagetu Georgea Balanchinea, i dr. Za ulogu Siegfrieda u Labuđem jezeru u koreografiji Natalije Makarove 1988. godine britanski časopis Dance and Dancers proglasio ga je najboljim plesačem godine. Od 1989. samostalni je umjetnik i nastupa kao gostujući solist u mnogim baletnim kazalištima. Godine 1990. pridružio se Bostonskom baletu, u kojemu ostaje devet godina ostvarivši mnoge nove baletne uloge, među ostalima Petrucchia u Kroćenju goropadnosti Johna Cranka, uloge u Balanchineovim baletima Teme i varijacije, Rubini, Tko mari i Agon, baletu Rolanda Petita Mladić i smrt, baletu Paula Taylora Company B, baletima Twyle Tharp Kratki bljesak, U gornjoj sobi i Waterbaby Bagatelle, baletu Christophera Wheeldona Koribantska ekstaza. Godine 1993. dobio je Nagradu Ellen Virginia Williams za svoj doprinos Bostonskom baletu.
Na poziv Dereka Deanea 2000. godine, ponovno je angažiran kao prvak u English National Balletu, a zatim gostuje u velikim svjetskim baletnim kazalištima; Australskom baletu u Sydneyju i Melbourneu (Romeo i Julija John Cranko), Baletu Marijinskog kazališta u Sankt Peterburgu (A. Adam Gusar), Bayerische Staats Oper u Münchenu (A. Adam Giselle, M. Colombier - P. Grainger Kratki bljesak), Deutsche Oper u Berlinu (Sjećanje na Prousta Rolanda Petita, P. I.Čajkovski Pas de deux i Simfonija u C) te u tokijskom Baletu gdje nastupa u koreografijama Kenetha MacMillana i Fredericka Ashtona te postavlja Raymondu na glazbu Aleksandera Glazunova. Od 2006. radi kao baletni majstor i glavni pedagog u Baletu milanske Scale, gdje je postavio Giselle Adolphea Adama, obnovio koreografiju Rudolfa Nurejeva za Don Quijotea Ludwiga Minkusa, Balanchineovu koreografiju Apolona Muzageta, Burgmeisterovo Labuđe jezero te surađivao s Johnom Neumeierom na stvaranju baleta Dama s kamelijama na glazbu Fredericka Chopina i Rolandom Petitom u stvaranju baleta Carmen Georgesa Bizeta i baleta Pink Floyd na glazbu kultnog sastava Pink Floyd.
Od 1998. angažiran je u žiriju Prix de Laussane, dok danas kao balet majstor i pedagog tog prestižnog međunarodnog natjecanja radi s mladim baletnim umjetnicima iz cijeloga svijeta. Godine 2002. preuzeo je vođenje Baletnog studija Colette Armand u svojemu rodnom gradu, u kojemu radi i kao baletni pedagog. Kao baletni majstor i pedagog često je pozivan u baletna kazališta diljem svijeta ; Napulj, Firenza, London, Tokio, etc. Uprizorenje baletne predstave Don Quijotea prvo je gosotovanje Patricka Armanda u zagrebačkom Baletu.