12. i 14. veljače 2009. godine u baletu Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji i režiji Dereka Deanea u glavnim su ulogama nastupili prvakinja Engleskog nacionalnog baleta Erina Takahashi (Odetta/Odilija) i novi prvak Baleta HNK u Zagrebu Azamat Nabiullin . U Ulozi Rotbarta nastupit će prvak Baleta HNK u Zagrebu Andrej Izmestjev . Izvedbama je ravnao gost dirigent iz Marijinskog teatra Mihail Sinkevič.

Erina Takahashi rođena je u Japanu, na otoku Hokkaidu. Završila je Kushiro Ballet Academy i školovanje nastavila u English National Ballet Shool. Godine 1996. pridružila se Engleskom nacionalnom baletu u kojemu je od 2000. prvakinja.

Plesala je glavne uloge u baletima klasičnog i suvremenog repertoara, a najdraže su joj Julija u Romeu i Juliji Prokofjeva i Aurora u Trnoružici Čajkovskoga u koreografiji Dereka Deanea.

Dobila je Nagradu kritičara za najbolju žensku baletnu interpretaciju 2002. godine.

Azamat Nabiullin rođen je 27. lipnja 1978. godine u Sibaju u ruskoj saveznoj državi Baškiriji. Odmah nakon diplome na Koreografskom učilištu Rudolf Nurejev u Ufi angažiran je u Baškirskom državnom opernom i baletnom kazalištu, a 1998. godine primljen je u Baletni teatar Koreografske minijature Leonid Jakobson u Sankt Petersburgu, gdje je plesao sve važnije uloge klasičnog i neoklasičnog repertoara. Od 2004. do 2009. godine bio je član Baleta HNK u Splitu. Član Baleta HNK u Zagrebu postao je u siječnju 2009. godine. U Baletu HNK u Zagrebu plesao je Princa u Orašaru Petra Iljiča Čajkovskog, k. Waczlaw Orlykowski, 2005. i Espada u Don Quijoteu Ludwiga Minkusa, k. Dinko Bogdanić, 2005.

Ova baletna predstava je premijerno izvedena 1. lipnja 2007. godine. Scenografiju potpisuje jedna od najvećih talijanskih scenografkinja i kostimografkinja - Roberta Guidi di Bagno, a kostimografkinja je Dženisa Pecotić. Na premijeri su u glavnim ulogama nastupili Edina Pličanić (Odetta/ Odilija), gost Eris Nezha (Princ) i Svebor Sečak (Rotbart).

Melodramatična priča ovog baleta temelji se na elementima njemačke narodne priče o princezi Odette, koju je zli čarobnjak Rotbart pretvorio u labudicu i drži je zarobljenu s ostalim djevojkama – labudicama. Jedino prava ljubav može pobijediti zloću i magiju Rotbarta i labudicama vratiti ljudski lik i slobodu. Odette pronalazi spasitelja, u liku mladog i osamljenog Princa, koji traga za vlastitim identitetom i želi doživjeti ljubav. Naravno, prava ljubav, dobrota i poštenje pobjeđuju ali najprije se moraju dogoditi mnoge naizgled nepremostive teškoće.

Veličanstvena glazba romantičnog i osjećajnog Petra Iljiča Čajkovskoga pravi je biser svjetske glazbene literature, zbog koje ovo djelo jednako oduševljava čak kad se pojavljuje u osuvremenjenim varijantama. Od radikalno psihoanalitičke verzije Matsa Eka 1986. u švedskom Cullberg Balletu, koji je koristio elemente modernog plesa, nije bilo kraja novim dramaturškim i koreografskim interpretacijama.

Velik je prostor za različite interpretacije mita o labudu, iz vremena kad je Zeus, uzevši lik labuda, zaveo Ledu, ženu spartanskog kralja. Već tada je bila očita androgina priroda labuda, a upravo ta značajka naglašena je u koreografijama Matthewa Bournea (Swan Lake, London, 1995.) i Stephena Thossa (Zwischen Mitternacht und Morgen, Hanover, 2004.), u kojima se pojavio muški labuđi corps de ballet. Jedna od najuspješnijih verzija je Illusionen – wie Schwanensee Johna Neumeiera iz 1976., koji je u priču uveo Ludwiga II.

Iako je u prvih pedeset godina od premijere Petipa-Ivanove verzije u Sankt Peterburgu bilo mnogo adaptacija, produkcija u moskovskom Akademskom glazbenom teatru 1953, godine, koja se temeljila na originalnoj partituri i redoslijedu plesnih brojeva kako ih je Čajkovski napisao, izazvala je senzaciju. Koreograf je bio Vladimir Pavlovič Burmeister, koji je u priči izveo značajne rezove, djelomično je vrativši na prvu verziju iz 1877. godine. Ta je verzija 1960. dospjela na Zapad u izvedbi pariške Opere, i od tada je mnogo puta korištena u velikom broju različitih izvedbi.