Neoklacistički balet o propasti jedne agramerske patricijske obitelji

 

PROLOG

Na scenu dolazi mali Leoneov sin, Leone, iza kojega se diže zastor otkrivajući obiteljsko stablo Glembajevih, a Glembajevi dolaze u povorci od tri stotine lica iz marijaterezijanske tmine, iz onog vremena… i polako se izdvajaju likovi koji će sudjelovati u događanjima koja slijede.

1. DIO

Upoznajemo disfunkcionalnu obitelj Ignjata Glembaja.

Naci (Ignjat Jacques) Glembay sin je Franza Glemabaya i njegove druge zakonite žene Terezije Foringaš Meško. Bečki je i marseljski đak, brodovlasnik s međunarodnim vezama, nasljednik očeve tršćansko-bečke firme Glembay Ltd. Comp., predsjednik industrijalne banke, vlasnik svilara, sapunara, pivovara, tkaonica, parnih pilana, jedan od glavnih akcijonara D.D.G. Poživio je svoj sedamdesetogodišnji život kao pasivni Austro-Kroata, industrijalac i bankir koji je proputovao pola globusa, a da o stvarima nikada nije razmišljao ni duboko ni plitko. U njega je bio razvijen solidan instinkt za stvarnost i sve šta nije bilo stvarno za njega nije bilo postojalo. Stvarne su bile samo dvije stvari: čekovi i žene. Ženio se (legalno) dva puta ali živio je u glavnom dulje ili kraće, što se može sigurno utvrditi sa dvadeset i sedam žena. (str. 12)

Irena Glembay, rođena Danielli Basilides (od krfskih veletrgovaca vinom), prva je supruga bankira Ignjata. Svršila je samoubojstvom, otrovala se u kupaonici veronalom, poslije dvadeset godina braka, zbog barunice Castelli kojoj je prepustila svoje mjesto legalne gospođe. Kako je bila Grkinja i uslijed obiteljskih komplikacija sprovodila je vrijeme u inostranstvu ili kod svoga sina u Engleskoj… (str. 20)

GLEMBAY (Leoneu): Kadgod sam ja pristupio jednome od vas, u bilo čemu, s bilo kakvom molbom ili namjerom, uvijek, da, uvijek se dogodilo jedno te jedno: Uvijek se preda mnom javila ovo vaša Danielli-grimasa, s jednim višim prezirom za sve, što niste vi! Gospoda! Gospoda Danielli, venecijanski grandi! (str. 88)… ja sam sa tvojom majkom proživio dvadeset tako teških godina – da sam nad njenom mrtvačkom posteljom odahnuo kao od kakve more! (str. 93)

Ivan Glembay, stariji sin Irene i Ignjata, očeva nada i burzijanac, skočio je s jedne bečke novogradnje, šest godina poslije majčine smrti.

LEONE (Glembayu): Ivan je za tebe bio punokrvan Glembay. I ja znam, da bi ti bio mnogo više volio, da sam ja umro umjesto njega! Za Ivana ste govorili da će biti austrijski Rockefeller! (str. 90)

Alisa Glembay, jedina kći Irene i Ignjata. Utopila se u dvadeset drugoj godini u Kupi, pet godina poslije majčine smrti. Alisa je nevino bila zaljubljena u mladog baruna Zygmuntowicza, i otkrila da taj mladić spava kod gospođe barunice.
Leone Glembay srednji sin Ignjata i Irene, završio Cambridge i filozofiju te postao slikar. Ekscentrik i čudak odbio se od svog oca i izgubio u inozemstvu. Kao slikar postigao je lijepe uspjehe. Figura dekadentna, plješiva i prosjeda. (str. 44) Prvi put dolazi u roditeljski dom poslije jedanaest godina na proslavu jubileja Banke Glembay Ltd.

Istodobno upoznajemo Charlottu koja živi u bijednoj kuhinji s jednom petrolejkom sa svojom umirućom sušičavom staricom majkom, u poderanim cipelama, s iznošenom bezrepom lisicom oko vrata…

Charlotte barunica Castelli – Glembay. Još kao mlada siromašna djevojka, dok još nije bila barunicom i dok je stradavala sa svojom starom udovicom mamom, nošena dubokim i nejasnim elanom čežnje što se javlja u djeci pred prvim događajima, ona je znala lutati proljetnim maglama po parkovima, kao da sanja. 

Ona se rodila s nevjerojatno mnogo životnoga talenta, i što je mnogo zanimljivije od toga: ona je taj svoj životni talent i u ovim našim teškim i tmurnim prilikama odnjegovala kao što se njeguju skupocjeni cvjetovi u staklenicima. Spadala je u onu vrstu žena, koje se prepuštaju svom životnom zanosu, da ih nosi preko sviju nemogućnosti, egzistencija i sudbina, preko žalosti, pa i preko lešina kao u kakvoj zlatnoj nosiljci… Ne razmišljajući tako nikada ni o čemu, nego samo o svom vlastitom tijelu, njoj se iz iskustva činilo da ta ženska duša, o kojoj se toliko u posljednje vrijeme govori i piše, i ne će biti ništa drugo nego samo osjećaj ženskog tijela. Tijelo se osjeća ugodno ili neugodno, to je taj čitavi problem o kojem se toliko piše i govori, a stvar leži u tome, da je mudro, ako se tijelo osjeća ugodno. (str. 20)

Charlotta živi s majkom u Trstu u jadnim životnim uvjetima, a zarađuje za život prodajući vlastito tijelo. Plejada ljubavnika prolazi kroz njezin život i ona se zahvaljujući njima penje društvenom ljestvicom, sve dok ne sretne baruna Castellija. Prvi put se udala s dvadeset godina za baruna Castellija kojemu su bile pedeset i dvije godine te je ona od bijedne djevojčice postala barunicom Castelli s vilom u Meranu i sa dvadeset i sedam konja u svojoj barunskoj štali. Do dvadeset sedme godine poživjela je barunica u konzervativnoj atmosferi s barunom Castellijem koji je razvrgnuo brak zbog posve neznatnog i bezimenog infaterijskog lovačkog oficira. (str. 20)

Za razliku od nje, Ignjat, koji dolazi u Trst kao predstavnik Banke Ltd., živi raskošnim životom, ima mnoge ljubavnice s kojima putuje po Europi. Za vrijeme svojega prvog braka s Irenom Danielli, bankir Glembay skitao je sa svojim metresama po svim evropskim hotelima, a do svog drugog braka sa barunicom Castelli živio zapravo u Trstu kao predstavnik firme Glambay Ltd., to se renesansna jednokatnica Ignjata Glembaja u gradu uopće nije uzimala za glebajevsku kuću. Ona je ponajviše stajala pusta sa spuštenim bjelim zavjesama i praznom engleskom zelenom tratinom. Oko dvadeset i osme kada se Ignjat preselio u Agram u eri svog obiteljskog skandala i ljubavi s tajnovitom barunicom Castelli, on je kupio u jednoj od donjogradskih ulica trokatnicu, a ponajviše je provodio vrijeme u vili Nad Lipom. (str. 20)

Charlotta koja je ponovno slobodna, nastavlja s istim načinom života, a kako sada ima titulu, ljubavnici su sve bolje stojeći. Putuje po europskim metropolama. U Parizu gdje se održava Svjetska izložba susreću se prvi put Charlotta i Ignjat. Vrlo brzo postanu nerazdvojni i kad poslije dvije godine dođu u Zagreb, već imaju dvogodišnjeg sina Olivera. Glembay kupuje trokatnicu Nad lipom za svoju ljubavnicu, u kojoj provodi najviše vremena. U jeku Ignjatova preljubničkog skandala s pustolovkom, o čemu bruji cijeli grad, Irena se ubija popivši preveliku dozu veronala.

Leone se vraća sa studija na majčin sprovod, a njegova mlađa sestra Alisa je neutješna. Istog jutra nad odar Leoneove majke dolazi Charlotta, odmjeravajući pokućstvo i ukrase.

LEONE (Glambaju): Mama je ležala mrtva, a ova je žena došla s velikom kitom parma-ljubičica i sa svojim maltezijanskim pudlom Fifijem!… Sjećam se kao danas kako je stajala nad mrtvom mamom sa svojim Fifijem. Molila je ‘Pater noster’. Nije došla ni do ‘et ne nos inducas in tentationem’, kad se rastreseno prekrstila, okrenula i prešla u onaj naš stari salon! Tamo je stala nad onim Kirman perzerom, sagnula se i probala mu kvalitet!… taj stari naš Kirman dala je još istoga dana prenijeti u svoju vilu Nad lipom. (str. 92) Leone krivi oca za majčino samoubojstvo, a njegov brat Ivan, također ljutit zbog majčina samoubojstva, odlazi u Beč. Posluga koja se stalno mota po kući prisutna je u trenucima raspada obitelji.

Barunica Castelli napokon može odahnuti jer je dočekala postati legitimna gospođa Glembay, a njezin izvanbračni sin Oliver zakonski nasljednik Glembayeva bogatstva. No, jednako intenzivno nastavlja svoj burni intimni život. Jedan od njezinih mnogobrojnih ljubavnika je i mladi barun Zygmuntowicz u kojega je Alisa zaljubljena. Saznavši za to, Alisa se utopila u Kupi.

LEONE (Glambaju): Alis je skočila u vodu obučena, a nije se kupala kao što ste to poslije kolportirali po vašoj plaćenoj štampi! Alis je bila first class plivačica! Zašto se utopila? Iz pukog slučaja? (str. 91)

Shrvani Leone dolazi na sprovod, u roditeljsku kuću kojom samodopadno vlada Charlotte, okružena mnogobrojnim prijateljima, rođacima i poslovnim suradnicima obitelji, i sva ta gospoda šarmirana su milostivom gospođom barunicom. U vrtlogu prethodnih događaja Leone prvi put susreće mladu bratovu ženu barunesu Beatrix Zygmuntowicz.

Tek što je obitelj pokopala Alisu na zagrebačkom Mirogoju, samo godinu dana kasnije Ivan je skočio s trokatne novogradnje u Beču. Ponovno se obitelj okuplja zbog pogreba. Poslije muževe smrti barunesa Beatrix postaje dominikanska časna sestra Angelika.

Među mnogima barunica Castelli uspije i Leonea smotati među svoje noge. LEONE (Glembaju): Između sve te gospode, gospođi barunici je uspjelo da toga ljeta šarmira i mene! I to sa svojom Mondscheinsonatom… I tek u Cambridgeu u onim maglama, nekoliko mjeseci kasnije, retrospektivno, meni se objasnilo, kako to stoji sa šarmom te dame. (str. 104)

Sve je u ženi i na ženi samo odraz tjelesnog… zato se barunica Castelli dnevno prala ledom, mlijekom i limunadom i u sedamnaest raznolikih krema za kožu, a masirala svoje lice svake noći s jedanaest vrsta pomada… (str. 22)

2.DIO

U tišini mraka, uz topot konja, baruničina kočija pregazi staru ubogarku Rupert. Njezin je izvanbračni sin već smrtno stradao na građevini ostavivši majku i nevjenčanu trudnu ženu Faniku Canjek bez ikakvih prihoda. Očekujući odštetu, Fanika je tužila barunicu za izazivanje nesreće sa smrtnim ishodom. Suđenje prati obitelj, prijatelji, novinari i obični zainteresirani građani i rulja, a donesena presuda je oslobađajuća za barunicu.

Uskoro se bliži veliki jubilej Banke Glembay Ltd. i Leone se poslije jedanaest godina vraća kući na tu veliku proslavu. Slučajno od nekog novinara dobiva pisma pronađena kod dnevničara Antuna Skomraka, bivšeg zaposlenika Karitativnog saveza kojemu predsjeda barunica Castelli. I on je bio zaljubljen u barunicu, a kao njezin je zaposlenik zalazio u kuću gdje se domogao dvaju baruničinih ljubavnih pisama upućenih Silberbrandtu, potpisanih Mignon. Shvativši beznadnost svoje ljubavi, Skomrak se ubio ostavivši ljubavne pjesme upućene barunici i dva njezina lila ljubavna pisma upućena Silberbrantu. No, to nije jedini obiteljski skandal u koji je Leone bez svoje želje upleten. Prisutan je raspravi majordoma Franza i Fanike Canjek, koja je sa sedmomjesečnim djetetom na rukama, po sedmi put, došla k barunici zamoliti pomoć, barem šivaću mašinu kako bi mogla prehraniti sebe i dvoje djece. Franz je otpravlja jer bez vizitkarte ne može k barunici, pa joj Leone govori: Draga moja, dobrotvori, kojima se pristupa s vizitkartama, takvih se dobrotvora klonite u vlastitom interesu! I ako vi od ovih dobrotvora očekujete spas, onda vam je bolje da odmah skočite kroz prozor! (str. 73) Toj neugodnoj i žalosnoj sceni s Fanikom svjedočio je i Silberbrandt, baruničin ispovjednik i ljubavnik, koji kao karitativni obiteljski tajnik i informator mladog Olivera stanuje u Glembajevoj palači. Fanika Canjek ubrzo se ubila skočivši s drugoga kata palače Glembajevih s djetetom u rukama.

Na proslavu obiteljskog jubileja dolazi i sestra Angelika poslije mnogih godina provedenih u misijama u Kini, kojoj se jedinoj Leone neizmjerno veseli te njih dvoje odlaze na Mirogoj položiti cvijeće na obiteljsku grobnicu. Vrativši se kući, zatiču veliku strku uoči proslave, pa Leone otiđe u svoju sobu, koja je tik do Silberbrantove, iz koje čuje ljubavne zvukove njega i Charlotte.

Na svečanu prijmu sve odiše atmosferom uspjeha i blagostanja, a mnogobrojni uzvanici uživaju sa svojim domaćinima. Kad se gosti polako počinju razilaziti, kamerdiner i sobarice užurbano donose njihove kapute, a domaćini ih ispraćaju. Sestra Angelica ostaje sama u salonu i promatra obiteljske portrete duž zidova. Pridružuje joj se Leone te započinje naizgled običan razgovor o Kantu, Euleru, logici i matematici, no ubrzo postaje jasno koliko on voli Angeliku. Među njima raste napetost i Angelika se blago i neprimjetno udaljava od Leonea, skrivajući holbeinovske ruke o kojima on sa zanosom govori, u naborima širokih rukava, a on je slijedi. Angelika zastane ispred svojeg portreta, promatrajući vlastitu prošlost. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt i uključe se u komentiranje njezina portreta, a zatim i ostalih. Razgovaraju o precima, a Leone ne zaboravlja spomenuti mračnu povijest obitelji Glembay, koji su svi varalice i ubojice, kako je govorila stara Bárbróczyjeva. Angelika i Fabriczy izlaze na terasu i vraćaju se, a Silberbandt ih prati kao lakajska sjenka. Dolazi Puba razdražljivo tražeći barunicu zbog ponovnog otvaranja sudskog slučaja. Spominje socijalističku štampu koja najavljuje novu kampanju u slučaju Rupert – Canjek s upravo otkrivenim momentima afere, smatra kako sve treba brzo demantirati, što Ignjat koji ulazi odlučno odbije. Puba od njega traži neka onda izda nove direktive u vođenju slučaja. Charlotta ulazi poslije odsvirane Mondscheinsonate, u pratnji svojeg ljubavnika Ballocsanszkog i sina Olivera i čudi se ovom razgovoru kad joj je sud dao oslobađajuću presudu. Zato joj čitaju novinski članak koji donosi ružnu priču o njoj: spominje se još jedno samoubojstvo povezano s barunicom, ono dnevničara Skomraka i pisma koja je ostavio, a piše i kako je njezin sin, malodobni Oliver, pod opravdanom sumnjom da je prije sedam mjeseci sudjelovao u grabežnom ubojstvu noćobdije u jednoj od Glembajevih firmi. Većina prisutnih se slaže kako moraju objaviti argumentiranu obranu u istim novinama, jer pod sugestijom ovakve smrdljive štampe, stvar se doista može prikazati nesimpatičnom, za barunicu. U baruničinu obranu staje i Ballocsanszky, što silno razonodi Leonea, koji je sve slušao naizgled dezinteresirano. Kad progovori, ispriča o Faniki i njezinu dolasku po pomoć i o tome kako je on sam kupio šivaću mašinu, koju je dao poslati na njezinu adresu. Puba u toj kupljenoj mašini vidi spas što Leone kategorički odbije, pa se ukućani razilaze uz komentare. Leone zaostane, a to iskoristi Silberbrandt kako bi mu rekao da je čuo kad je sirotoj Faniki odgovorio neka se baci kroz prozor. Iz Leonea provali bijes i obznani mu kako zna i za njegovu vezu s barunicom i za pisma koja mu je pisala s potpisom Mignon. Ignjat koji je otišao samo do terase čuje cijeli njihov razgovor, ali oni njega ne vide.

Ni pola sata kasnije Leone u svojoj sobi pakira kovčege, slikarski pribor, platna i crteže. K njemu dolazi Silberbrandt tražeći neka opovrgne sve što je pred svima rekao o njemu i barunici. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta, kad se začuje kucanje na vratima. Ulazi Ignjat i dok mu Leone nudi stolac, Silberbrandt, iskoristivši prvu grmljavinu, u nelagodi izlazi iz sobe. Razgovor oca i sina počinje općenito, govore o Leoneovu slikanju, grmljavini, izbjegavajući pravu temu. Konačno Ignjat kaže kako je čuo svaku njegovu izgovorenu riječ i pita je li to istina. Leone ovaj razgovor smatra suvišnim, ali otac inzistira i traži dokaze, koje mu Leone ne može pružiti, ali mu može reći kako je barunica kriva za većinu tragedije njihove obitelji, kako konstantno ima po tri ljubavnika i godinama moralno i materijalno uništava oca, zbog čega se Leone konstantno srami te izbjegava roditeljsku kuću. Ignjat ne želi slušati optužbe o ženi koja ga je naučila živjeti, govoreći sinu da je lažljivac i klevetnik što je naslijedio s majčine strane jer su Glembajevi solidni konzervativni građani i neka dokaže svoje sulude optužbe. Leone u ljutnji baca pred njega Charlottina pisma Silberbrandtu potpisana Mignon, pronađena kod ljubavnika Skomraka. Glembaj nikako ne želi priznati pisma kao dokaz jer ne zna tko je Mignon, pa Leone više ne bira riječi kojima vrijeđa barunicu, što Ignjata toliko raspali da prvo ošamari, a zatim i nokautira Leonea koji se strovali na pod. Konačno Leone prizna kako je barunica i njega šarmirala svojom Mondscheinsonatom te ga smotala među svoje noge onoga ljeta prije jedanaest godina kad je zadnji put bio kod kuće. Glembay se hvata za srce, kao da ga probada, te dotetura do zvona kako bi dozvao kamerdinera i poslao po barunicu. Ovaj se uzrujano vraća jer je nije našao u sobi. Glembay postaje još više uzbuđen i traži neka dođe baruničina sobarica Anita. Nastaje strka, a Ignjat na izmaku snaga stoji na vratima čekajući. Napokon se pojavi barunica odjevena u sinoćnju toaletu, a na Ignjatovo pitanje gdje je bila slaže kako je zbog migrene bila u vrtu, iako je iz Silberbrandtove sobe slušala cijeli razgovor. Znajući da laže jer vani pljušti, a ona je suha, Glembay mrmljajući M-m-m-i-gre-na?, zaglavinja i padne mrtav.

U svitanje uz zvonjavu telefona i veliku strku dolaze ljudi izraziti sućut, dok Puba iznervirano telefonira dogovarajući sastanke, polako saznajući sve o sedam milijuna pasive i neminovnom bankrotu. Glembay leži na odru, do njegovih nogu kleči sestra Angelika i moli, a Leone crta posmrtnu masku. Pokraj odra prođu Fabriczy, Silberbrandt i dr. Altmann lamentirajući o smrti, a malo zatim dolazi barunica moleći Angeliku neka ode po kravatu za Glembaja, a zapravo želi ostati sama s Leoneom. Pita ga što mu je skrivila i zašto je mrzi te mu, dok škarama reže svijeće, govori kako je on bio jedini trak svjetlosti u glembajevskoj kući, pokazujući mu medaljon u kojemu čuva pramen njegove kose. Angelika se vraća s kravatom, a Leonea zovu na telefon, no poziv je zapravo za barunicu i ona odloživši škare na stol, izlazi. Angelika i Leone ostaju sami, a njemu postaje loše i na rubu je nesvjestice. Angelika ga smješta na divan i tetoši, dok on govori o grižnji savjesti zbog očeve smrti te jedino rješenje vidi u smrti. Barunica se vraća furiozna i raščupana poput kakve luđakinje, vičući uvredljive riječi o pokojniku, a zatim se najgorim rječnikom okomi na Angeliku. Leone je tjera van, što samo još više uzbudi barunicu koja sve Glembaje optuži kao ubojice i varalice. Leone uzima škare sa stola, vikanjem je nastoji ušutkati, ali ona sve bješnja sipa sve gore uvrede i bježi pred Leoneom. On se više ne može obuzdavati, luđački pojuri za njom i probode je škarama. Angelika ostane stajati kao lutka u kabinetu voštanih kipova, a dr. Altmann zove prvu pomoć i Leonea odvode u ludnicu.

Sve iz kuće stavljeno je na aukciju, i svi nekadašnji prijatelji, rođaci, suradnici i posluga sudjeluju u rasprodaji obiteljskog blaga. Oliver ostaje sam iznad oružja zločina i, kako je govorila njegova pokojna majka, već je poprimio glembajevska obilježja, i u njemu se razvija zločin. Uhićen je i ostaje u zatvoru do prerane smrti od tuberkuloze. Cvrkut ptica u vrtu najavljuje zoru.

EPILOG

Leone, iako u luđačkoj košulji, napokon je oslobođen mržnje jer je sva njegova mržnja prema Glembajevima bila mržnja na samoga sebe, on se u Glembajevima ogledao kao u ogledalu. K njemu dolazi sestra Angelika u habitu, a kada ga skine ostaje u jednostavnoj vjenčanici. Zatim makne s Leonea luđačku košulju, a time i tamu strašne glembajevske prošlosti. Zaboravivši Glembajeve Leone napokon može biti slobodan. Na praznoj pozornici Leone i Beatrix stoje uz stablo, poput Adama i Eve, a pridružuje im se njihov mali sin Leone.