Ne mi… ne ovdje!

Evo priznanja: meni je pisati prokleto teško. Često mi se čini da drugi to rade s lakoćom, dok se ja u svakom tekstu izgubim nekoliko puta, taknem dno, naizmjence odustajem, pa se vraćam. Kada bih morao usporediti to stanje s bilo kojim drugim, bila bi to kombinacija krajnjega straha i krajnjega uzbuđenja. Događa mi se pisanje i između tih dvaju ekstrema, ali nikada ono koje valja.

Jednako je bilo i pri pisanju Ciganina, ali najljepšega. Za razliku od Črne mati zemle, koja je u mnogočemu bila intimistička priča, Ciganin je od početka bio pogled na društvenu cjelinu. U toj se priči sijeku narativi četiriju izopćenika iz isto toliko represivnih i autorepresivnih zajednica. Od samoga početka tu je bio lik mladoga Roma koji ne želi pripadati svojima, a ne može tuđima, zatim sredovječne Hrvatice koja poslije životna brodoloma traži svoje mjesto pod Suncem, policajca koji shvaća da nikome nije stalo do istine te Kurda koji bježi iz Mosula pred dolaskom ISIL-a, pa zapne na sjeveru Hrvatske. Svatko od njih sa sobom nosi teret svojih uvjerenja i čvrsto udaren smjer, kako to očajnici često imaju, pa sukob postaje neizbježnim.

Naslućivao sam da će to biti najveći zadatak kojega sam se ikada prihvatio, da ću se probijati kroz njega u prilično lošim uvjetima za stvaranje, pa ipak sam se lako predao priči. Kao dijete gastarbajtera imam kakvu-takvu migracijsku prošlost, a u Međimurju sam proveo većinu svojega djetinjstva, u selu nekoliko kilometara udaljenome od prvih romskih naselja. Osim toga i sâm sam, u mnogo manje ekstremnim uvjetima od onih u romanu opisanih, doživio položaj izopćenika.

Pomisao je bila: evo mi prilike da još jedanput dubinski istražim svoje emocije otpora, inata, želje za preživljavanjem, za emancipacijom, za pripadanjem i zaustavljanjem. Osim toga, u glavi mi je od samoga početka, sasvim organski, bila ljubavna priča s etiketom Ne mi. Ne ovdje!, a takve me pogađaju najdublje. Preduvjet krajnjega uzbuđenja je dakle, bio više nego ispunjen. Sve ostalo u mojem pisanju jest strah, pa nije slučajno da su i poglavlja romana naslovljena po strahovima. Oni, kao simbolična kralježnica, objedinjuju priče četiriju likova, pa eto, i mene kao autora.

Hvatala me jeza kako od nepoznatoga, tako i od poznatoga u tekstu, od rupa, od previđene pogreške, od zablude, od vlastita odraza u priči, od simetrije i od asimetrije, od artificijelnosti i od trivijalnosti, od entropije i od reda. Od mogućnosti da sam uzeo zalogaj koji ne mogu prožvakati, da se neću moći nositi s posljedicama teksta, da ću jako povrijediti ljude kojih se tekst dotiče. Sve četiri godine rada na romanu nada mnom su visjele dvojbe. Jesam li spreman nositi se s odgovornošću pisanja o takvim temama? Možda ispada da pretenciozno vjerujem u izravan utjecaj književnosti na našu društvenu klimu, ali to je ovdje irelevantno. Bitno je – kad je tekst jedanput vani, zauvijek stojiš iza njega, na vjetrometini svih mogućih i nemogućih interpretacija. To sam jako dobro naučio.

Imam li, dakle, pravo dirati u vrlo krhke ravnoteže koje se teško uspostavljaju, a lako ruše? Izložiti ljude od kojih sam skupio važne informacije, one bez kojih ne bi bilo priče? Odakle mi pravo pisati o nasilju koje se doduše može dogoditi svakog trenutka, ali se još nije dogodilo? Ne otvaram li time u nečijoj glavi mogućnost da krene tim putem, iako prije nije postojala? I odakle mi, kvragu, pravo pisati o sva četiri lika iz prvoga lica?

Sve te dvojbe silno su otežavale proces, tjerale me na suočavanje s vlastitim ograničenjima i na izlazak iz zone sigurnosti toliko daleko da mi se većinu vremena činilo kako sam na kocku stavio sve što trenutno kao autor imam. Priča mi se povremeno doimala toliko skliskom i kontroverznom te sam se pitao ne sabotiram li podsvjesno sama sebe. Ali u tome je bila i njezina moćna privlačnost. Svako isticanje suočavanja sa strahovima svojevrsno je prikrivanje kukavičluka, sebe ne isključujem iz toga. Ali ova mala demistifikacija nije priča o meni, nego o važnosti straha u stvaralačkome procesu. Moja fascinacija strahom proizlazi iz spoznaje kako taj osjećaj, kada se pojavi, dubinski mijenja situaciju. Nijedna druga okolnost nije toliko invazivna. Nemoguće ga je zaobići ili ignorirati. On je trenutak koji svede broj mogućnosti na samo dvije. Pobjeći ili suočiti se. Pobjeći znači podržati status quo, i tu se priča u pravilu mijenja samo za protagonista. Suočavanje, za razliku od bijega, može završiti i dobro i loše, ali postoji jedna značajna prednost. Priča više ne mijenja samo protagonista, nego i svijet u kojemu djeluje. Do te spoznaje dolaze likovi u Ciganinu, a uz njih sam učio i sâm.

Takvo pisanje želim sebi. A to znači kako su mi oba ekstrema bitna. Pisati bez uzbuđenja nemoguće je, nemoguće je i započeti. Pisati bez straha moguće je, ali za mene je besmisleno. Loša je vijest da će mi pisanje zauvijek biti teško. Dobra je vijest što sam poslije Ciganina konačno načistu s time.

— KRISTIAN NOVAK