Iz Kazališta

Nagrada ”Tito Strozzi” Goranu Grgiću i Baletu HNK u Zagrebu

Nagrada Tito Strozzi koju Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu dodjeljuje za najbolje umjetničko ostvarenje iz protekle sezone, dodjeljena je prvaku drame Goranu Grgiću za ulogu Viktora u drami Mate Matišića Ljudi od voska i Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu za izvedbu baleta Gospoda Glembajevi prema drami i prozi Miroslava Krleže u koreografiji Lea Mujića, a na odabranu glazbu Ludwiga van Beethovena i Sergeja Rahmanjinova.

Na svečanoj dodjeli u prepunom foyeru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu nagrade je laureatima uručila Dubravka Vrgoč, napomenuvši kako se radi o iznimno važnoj nagradi i za HNK i za hrvatsko glumište uopće. Podsjetila je da je HNK postao važan ne samo gradu Zagrebu, državi nego i šire te mu pripada važno mjesto na europskoj kulturnoj sceni. Našim predstavama ulazimo u dijalog sa stvarnošću, a pokušavamo privući publiku različitih generacija.

Ravnatelj Drame HNK-a Ivica Buljan istaknuo je kako je povijest zagrebačkoga HNK i umjetnika Tita Strozzija neodvojiva, zapravo su praktički suvremenici, a sve što je dinastija Strozzi napravila kroz cijelo 20. stoljeće obvezuje nas da u svakom trenutku budemo svjesna svojeg europskog i hrvatskog identiteta koji treba ispreplitati u programu i, prije svega, u kreativnosti. Naši umjetnici koji će preuzeti tu nagradu mogu samo biti sretni što u svom opusu ime Strozzija mogu sebi pripisati kao zaslugu, ali i kao veliku obavezu za budućnost, poručio je.

O nagradi koja se tradicionalno dodjeljuje na povijesni  dan Drame HNK 24. studenoga odlučivao je Kazališni odbor, u sastavu Mani Gotovac (predsjednica),  Dalibor CikojevićLjiljana GvozdenovićDarko Lukić i Branimir Pofuk (članovi).

Goran Grgić je prilikom preuzimanja nagrade napomenuo kako je dobiti nagradu koja se zove po tako grandioznoj kazališnoj osobnosti velika čast, ali i velika obveza za budućnost. Matišićev tekst je tekst desetljeća u ovome teatru, u koji je ansambl uložio veliki trud, rekao je Grgić, ocjenjujući kako je HNK u Zagrebu trenutno na svojem vrhuncu, da leti, da je visoko, da je prepoznat u kazališnoj sredini, ali i od publike.

Nagradu je preuzeo baletni tim predstave na čelu s ravnateljem Baleta HNK-a u Zagrebu Leonardom Jakovinom, koji je zahvalio žiriju što je prepoznao trud, rad i profesionalnost tima koji je podario život djelu koje će sasvim sigurno ostati dugo na repertoaru ovoga teatraJa sam danas zasigurno jedan od najponosnijih ravnatelja baleta. Iznimna mi je čast što sam dobio priliku biti dio, jedan segment u građenju divne nove generacije predivnih plesača, rekao je Jakovina.

Nagrađenima je dodjeljena nagrada, diploma i plaketa s likom Tita Strozzija (rad kipara Ivana Antolčića). Dosada su nagradu, među ostalima, dobili Vanja DrachGeorgij ParoRuža Pospiš BaldaniPero Kvrgić, Irena Pasarić, Neven BelamarićMustafa NadarevićAlma PricaLivio BadurinaEdina Pličanić, Orkestar Opere HNK u Zagrebu, a lani je nagradu osvojila Nina Violić.

 

Obrazloženja:
Goran Grgić predvodi glumački ansambl zagrebačkoga HNK u predstavi dramskog triptiha Mate Matišića Ljudi od voska.
Scena predstavlja dramski laboratorij Viktorove sobe. On je na pozornici tri sata. Od početka do kraja izvedbe. Svaka njegova rečenica, gesta ili pokret, pokazuju kako Goran Grgić nije tu samo zato što je njegov lik, pisac Viktor, u samome središtu radnje. Ne. Goran je tu cijelim vlastitim bićem. Nosi se s najsloženijim pitanjima i izazovima ljudske prirode. Unutar ovog mračnog i zastrašujućeg svijeta. U svojem zavičaju. Grgić je u tome glumački ubitačno živ. U skrivanjima i u prepoznavanjima, u onostranom i začudnom. Iz njega na sve strane struji uzrujanost i blagost, muževnost i dječačka bol, samozatajnost i bijes, nervi i etička promišljenost. Opet, iznad svega toga, obuzima ga i širi se osjećaj straha. Osjećaj straha pred nesrećama koje jesu. A posebno prema onima koje će tek nadoći.
Goran Grgić na pozornici jest i nije Mate Matišić. On jest i nije lik pisca i ubojice. Napokon, on jest i nije osobno Goran Grgić. Usložio je pirandellovska pitanja. Pa svakoga trenutka može reći: Varate se, ni ovo nisam ja. Ništa nije onako kako se čini da jest. Jednostavno je, nesreća je u ljudima, za zločine smo odgovorni kao i društvo, sve je to dio naslijeđa koje baštinimo. Sve je to tako, naprosto zato što smo ljudi. U završnici predstave, Grgić na sceni izravno pita samoga autora: Mate, je li to sve? Odzvanja to: je li to sve… Znamo, nije. Grgić je iscrpljen, ne bi više govorio, lice mu je pomalo oronulo, na goloj lubanji javljaju se kapljice znoja. To se sve vidi, ali istodobno, vidi se i kako je Grgić napokon smiren, gotovo oslobođen. Odreagirao je. Taj kraj podsjeća na jedan zaboravljen kazališni misterij. Na katarzu.
Nakon četvrt stoljeća glumačkoga vijeka, Goran Grgić je bio spreman na tigrov iskorak. Takvoga ga još do sada nismo vidjeli. Nadmašio je sebe, ali je na neki način nadmašio i Matu Matišića. Svojom glumačkom umjetnošću svjedočio je, kako i u ovoj našoj kaotičnoj stvarnosti, postoji čudesnost umjetničkog trenutka, estetska vrijednost spašena od načela svake realnosti. Umjetnost. Glumačka. A ona je, kada jest, ona je uvijek i subverzivna i spasonosna.
Mani Gotovac

Balet Gospoda Glembajevi predstavlja cjelovit, potpun i autentičan autorski projekt u svojem najboljem obliku. Izvrsnost svakog elementa – ideje, koncepta, dramaturgije, koreografije, režije, likovnosti, glazbenosti, uz vrhunsku izvedbenu kvalitetu baletnih plesačica i plesača, čine djelo koje s pravom predstavlja jednu od važnih točaka u suvremenoj povijesti hrvatskoga baleta. Zaronivši u dubinu tri stotine godina postojanja obitelji Glembay, autor je sa suradnicima i izvođačima, izvukao na pozornicu svaki lik te mračne povijesti dodajući veličini Krležine literarne snage nov način izražavanja, prevodeći kultno djelo hrvatske dramske književnosti u medij plesnoga izričaja i nenametljivo naglašavajući njegovu suvremenost. Stavljajući pritom izvedbenu perfekciju ansambla i solista u drugi plan, osmislio je cjelinu baletne predstave kao potpun umjetnički čin, koji zajedničkim kreativnim naporom svi sudjelujući elementi moćno utiskuju u sjećanja i osjećanja gledatelja. Svaki detalj pomno je obrađen, u predstavi nema suvišnih detalja, niti joj nešto bitno nedostaje. Upustiti se u kreativan dijalog s Krležinim slavnim dramskim (i proznim) djelom svakako je umjetnički hrabar čin, a uspjeti izići iz sjene velikoga naslova i velikoga predloška, ostvarujući posve novo, izvorno autorsko djelo, projekt je koji nedvojbeno zaslužuje nagradu. Zbog svega ovoga dodjeljujemo Nagradu Tito Strozzi Baletu zagrebačkoga HNK, koji je vođen autorskom suverenošću koreografa Lea Mujića, ostvario predstavu vrhunske izvedbene razine u širem europskom kontekstu.
Ljiljana Gvozdenović