Miroslav Krleža

Jedan od najvećih hrvatskih književnika Miroslav Krleža svojom je erudicijom, intelektualnom znatiželjom, enciklopedijskim znanjem, poznavanjem najrazličitijih polja ljudske kreativnosti, od likovne i glazbene umjetnosti do povijesti čovječanstva, psihologije, pomorstva i vojne doktrine, stvorio u mnogobrojnim svojim djelima slike svijeta koje su svojom rječitošću, minucioznim analizama i proročanskim tezama o sudbini malog naroda i danas posve aktualne.

Miroslav Krleža, pjesnik, dramski pisac, prozaik, esejist i enciklopedist, rodio se 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu u obitelji gradskog redarstvenog nadstražara Miroslava i njegove supruge Ivke, u Dugoj ulici br. 5. Nižu pučku školu upisao je 1899. godine na Kaptolu (danas OŠ Miroslava Krleže), a završio 1903. godine s odličnim uspjehom. Ujesen iste godine upisao je Kraljevsku veliku donjogradsku gimnaziju u Zagrebu. U toj se dobi počeo zanositi kazalištem i piše prve igrokaze inspirirane pričama iz hrvatske povijesti te biblijskim i antičkim motivima. S prijateljima u stanu Tita Strozzija uprizoruje svoje tekstove u kojima i sam glumi. No u gimnaziji se često sukobljava s profesorima i nije više odličan učenik te u rujnu 1906. prelazi u Kraljevsku veliku gornjogradsku gimnaziju. Ni tamo se nije popravio u učenju pa četvrti razred završava kao ponavljač. Školovanje nastavlja u kadetskoj školi u mađarskom Pečuhu 1908., kao štićenih habsburških vojnih zavoda te iako bez afiniteta za vojnički poziv, sljedeće četiri godine jedan je od najboljih učenika. Intenzivno uči mađarski jezik, upoznaje najvažnija djela mađarske književnosti, a posebno ga oduševljava Sándor Petöfi. Proučava Ibsena i prevodi njegovu dramu Gospođa s mora, čita Strindberga i Schopenhauera te piše stihove. Poslije završenog trećega razreda kadetske škole dobio je carsku stipendiju za mađarsku vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju upisuje ujesen 1911. i dalje kao marljiv učenik, a njegova darovitost u Katalogu B razreda I. godišta ocijenjena je ovim riječima: Vrlo nadaren, živahna shvaćanja, vrlo načitan, obrazovan, nedovoljno marljiv, ponekad odaje samouvjerenost. U tom razdoblju čita po tridesetak knjiga usporedno, sam piše pjesme i drame.

Pod utjecajem ideja o južnoslavenskom jedinstvu prvi put bježi iz Ludoviceuma u svibnju 1912. i odlazi u Srbiju s namjerom da se pridruži srpskoj vojsci koja se priprema za rat protiv Turske. Ujesen upisuje drugu godinu Ludoviceuma, a kada se sazna za njegov boravak u Beogradu dobiva kaznu: šest dana zatvora, zabrana privatne lektire, zapljena ruskih i srpskih knjiga te zabrana izlazaka do kraja godine. Godina 1913. po mnogočemu je presudna za definiranje daljnje Krležine sudbine. U travnju iste godine napušta Ludoviceum, kada mu je zbog zdravstvenih razloga odobren dopust od četrnaest dana, no iz Zagreba se ne vraća u Budimpeštu, nego putuje u Pariz gdje ostaje mjesec dana. Iz Pariza odlazi u Marseille i ukrcava na brod za Solun, gdje nabavlja lažne dokumente te odlazi u Skopje, tamo ostvaruje kontakt sa srpskim časnicima, ali ga drže za špijuna i odvode u Zemun, gdje ga uhićuje austro-ugarska vojna policija. U međuvremenu se na Ludoviceumu protiv njega vodi disciplinski postupak jer se nije u roku vratio s dopusta, a izvanredno Profesorsko generalno vijeće u svibnju 1913. godine donosi odluku o njegovu isključenju s te prestižne vojne akademije. Drugu polovicu 1913. provodi u Zagrebu, ulazeći u javni i kulturni život, piše kazališne tekstove Legenda, Maskerata i prvu verziju Salome. I dalje neumorno čita. Uz Nietzschea, omiljena lektira su mu djela Oscara Wildea i Maxa Stirnera. Krleža dramske tekstove Legendu i Maskeratu nosi Josipu Bachu, ravnatelju Drame zagrebačkog HNK, koji ih odbije. S riječkim knjižarom Trbojevićem potpisuje ugovor o izdavanju dramskih djela u kasno proljeće 1914., što sprječava izbijanje Prvoga svjetskog rata. U kolovozu iste godine dobiva poziv austro-ugarskih vojnih vlasti za regrutaciju, međutim zbog nedovoljne tjelesne mase, imao je samo 46 kilograma nije primljen u vojsku. I dalje marljivo piše te 1915. godine dovršava drame U predvečerje, Leševi i Kraljevo, koje ponovno nosi ravnatelju Drame Josipu Bachu, koji ih ponovno odbije kao scenski neizvedive. U prosincu iste godine Krleža je mobiliziran i upućen u pričuvnu časničku školu u kojoj provodi dva mjeseca, a zatim je prebačen u 25. domobransku pukovniju, gdje kao pričuvni časnik uvježbava vojnike. U travnju mu je ustanovljena influenca i početak tuberkuloze, pa je smješten u Vojnu bolnicu. Oporavivši se, srpanj i kolovoz 1916. provodi na ratištu u Galiciji, gdje doživi Brusilovljevu ofenzivu, no zbog opetovane pojave tuberkuloze ostatak rata je izvan bojišta, boraveći u Požegi, a poslije u Zagrebu, radeći u prevoditeljskom odsjeku zagrebačkog zapovjedništva. Ujesen 1917. godine prelazi u Ured za pomoć stradalima u ratu. Kontinuirano piše dramske tekstove koje uporno nosi neumoljivu ravnatelju zagrebačke Drame Bachu, i piše tekstove iz novelističkog ciklusa Hrvatski bog Mars.

Ponesen idejama ruske Oktobarske revolucije piše dramu Kristofor Kolumbo koju u početku posvećuje Lenjinu, a poslije briše posvetu. Godine 1917. objavljuje pjesničku zbirku Pan u vlastitoj nakladi, a sljedeće godine su objavljene knjige Pjesme I., Pjesme II. i Hrvatska rapsodija, dok časopisi Književni jug i Hrvatska njiva objavljuju niz njegovih poetskih i proznih tekstova. S prijateljem iz djetinjstva i političkim istomišljenikom Augustom Cesarcem 1919. godine pokreće časopis Plamen, polumjesečnik za sve kulturne probleme. Već prvi Krležin polemički intoniran tekst Hrvatska književna laž uzburkao je javnost i pokrenuo polemiku s književnim povjesničarem i kritičarem Dragutinom Prohaskom o mitovima hrvatske književne tradicije. Usporedno s tom polemikom počinje i novu s ravnateljem Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Josipom Bachom. Iste se godine Krleža oženio s Lepom – Belom Kangrgom. Plamen je zabranjen u kolovozu 1919., a Krleža je sve više angažiran u radu Komunističke partije te često nastupa kao govornik na raznim tribinama i skupovima. Ujesen 1920. godine šalje svoju dramu Galicija novom ravnatelju zagrebačke Drame, redatelju Ivi Raiću koji mu čestita na odličnom tekstu. Predstava je trebala biti izvedena 30. prosinca iste godine u nacionalnoj kazališnoj kući u režiji Branka Gavelle, no kako je toga dana proglašena Obznana, kojom su zabranjene djelatnosti svih organizacija, novina i časopisa ili pojedinaca koji se bave komunističkom propagandom, jedan sat prije praizvedbe predstava je otkazana i nikada izvedena.

U godinama koje slijede Krleža surađuje s časopisima Nova Evropa, Suvremenik i Kritika i piše prozne tekstove te 1922. objavljuje Tri kavaljera frajle Melanije, zbirku Hrvatski bog Mars s četiri novele, drame Galicija i Adam i Eva. Iste je godine praizvedena njegova drama Golgota u režiji Branka Gavelle, 3. studenoga 1922. i za taj tekst Krleža dobiva prvu od pet Demetrovih nagrada. Krležini literarni uspjesi i društveni angažman izazivaju niz pohvala, ali i kritika. Jedni ga proglašavaju ljubiteljem habsburške dinastije, drugi malograđaninom, treći boljševikom ili marksistom i tako redom. Krleža na sve napade odgovara u časopisu Književna republika koji pokreće 1923. godine. Iste je godine u zagrebačkome HNK praizvedena njegova drama Vučjak, 30. prosinca 1923. u režiji Branka Gavelle, piše političke eseje među kojima se ističu tekstovi Deset krvavih godina i Balkanske impresije. Godine 1925. boravi u Sovjetskom Savezu, a nakon povratka u Zagreb prisutan je praizvedbama Michelangela Buonarrotija, 19. svibnja i jednočinke Adam i Eva, 29. svibnja, obje u režijama Branka Gavelle. Već sljedeće godine objavljuje knjigu putnih impresija o Sovjetskom Savezu Izlet u Rusiju te vodi brojne polemike, brani intendanta zagrebačkog HNK Julija Benešića od bjesomučnih napada sa sviju strana te upoznaje mladog slikara Krstu Hegedušića, s kojim će ga desetljećima vezivati čvrsto prijateljstvo. Napisao je prvu dramu iz glembajevskog ciklusa U agoniji, praizvedenu 13. travnja 1928. na sceni zagrebačkog HNK u režiji Alfonsa Verlija. Objavljuje u Hrvatskoj reviji, u travnju drži govor u osječkom kazalištu, kritički se osvrćući na svoje dramske početke te najavljuje novu dramsku fazu. Objavljuje i drugu dramu iz ciklusa, Gospodu Glembajeve te brojne novele i pjesme. Piše i političke eseje u kojima se uglavnom bavi povijesnim akterima jugoslavenskog ujedinjenja, promišljajući prirodu hrvatsko-srpskih odnosa i njihove uzroke. Početak 1929. protječe u znaku šestojanuarske diktature i pojačane policijske represije, pa Krleža biva nakratko uhićen. No, bez obzira na to, uspješno djeluje u kazalištu te je drama Gospoda Glembajevi praizvedena u zagrebačkom HNK 14. veljače 1929. kao najvažniji kazališni događaj sezone u režiji Alfonsa Verlija. Iste godine objavljuje i ulomak iz treće drame glembajevskog ciklusa Leda, koja je praizvedena na zagrebačkoj sceni 12. travnja 1930. u režiji Ive Raića. Tih je godina Krleža na kreativnom vrhuncu, doživljava brojna priznanja, stalno je u središtu pozornosti, iako ga osporavaju i desničari i ljevičari.

Tijekom 1932. počinju izlaziti njegova sabrana djela u izdanju Minerve, a Krleža često boravi u europskim gradovima, prvo u Poljskoj i Češkoj, a zatim u Parizu, gdje pokušava uspostaviti suradnju s kazališnim upravama. U vlastitoj nakladi tiska Moj obračun s njima. Izdavanje sabranih prekinuto je 1934. zbog brojnih pritisaka, kao i časopis Danas koji je pripremao i publicirao u Beogradu. Godine 1933. objavljuje Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića. U Ljubljani 1936. izlaze Balade Petrice Kerempuha, zbirka pjesama koju je napisao u relativno kratkom vremenu poslije godina proučavanja starih kajkavskih tekstova koji su mu poslužili kao osnova za ovo originalno remek-djelo. Godine 1937. u osječkom HNK praizvedena je drama U logoru, što je prerađena i preimenovana Galicija, koja je ubrzo premijerno izvedena i u Skopju. Sljedeće godine izlazi prva knjiga romana Banket u Blitvi i roman Na rubu pameti.

Kasnih tridesetih godina Krleža je i dalje intenzivno uključen u rad Komunističke partije Hrvatske, no odbija bilo kakve funkcije i neprestano se zalaže za svoje prijatelje – umjetnike ne pitajući pod čijom političkom zastavom stoje, čime izaziva velik animozitet partijskih čistunaca. Sukob će kulminirati napadom Ognjena Price na Krležu koji će mu odgovoriti slavnim tekstom Dijalektički antibarbarus u vlastitu časopisu Pečat u prosincu 1939. godine. Tim su tekstom zaoštrene u lijevom pokretu podjele na krležijance i antikrležijance, a mnogi kojima se zamjerio proglašavaju ga trockistom. Iako se nastojalo smiriti sukob, razjedinjenost je očevidna. Početak Drugoga svjetskog rata i dolazak Nijemaca i ustaša Krležu zatječu u Zagrebu te se on kao poznati ljevičar osjeća ugroženo. Kako je još u međuratnom razdoblju stalno bio na meti nacionalističke i klerikalne desnice, odmah dolazi na popis sumnjivih, uz to je oženjen Srpkinjom koja je i sama u travnju 1941. pritvorena. Istodobno ne prestaje ni izolacija komunista. Želi izbjeći u Švicarsku, ali ne može doći do potrebnih dokumenata, a na odlazak u partizane ne pomišlja jer se pribojava svojih protivnika unutar lijevog pokreta. Poslije uspostave NDH Krleža je u potpunoj izolaciji i prema vlastitim riječima pasivan, njegove knjige i ime su zabranjeni, povremeno je privođen u policiju i pred istaknute predstavnike režima, a živ ostaje zahvaljujući utjecajnim prijateljima, među kojima se ističe dr. Đuro Vranešić koji ga učestalo sklanja u sanatorij. Pobjedu antifašista i kraj rata Krleža je dočekao u Zagrebu te iako još ima protivnika unutar Komunističke partije, revolucionarna ga vlast odmah integrira u javni život, premda se dvojilo u njegovu lojalnost. Već u drugoj polovici 1945. pokreće književni časopis Republika, u čijem prvom dvobroju objavljuje velik programatski esej Književnost danas u kojemu govori o prirodi umjetničkog čina.

Član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti postaje 1946., a ubrzo i njezin potpredsjednik s vrlo velikom moći koja podrazumijeva politički autoritet te se njegov društveni položaj bitno mijenja. Osniva prvi  put u povijesti Akademijin književni razred. Ujesen iste godine Nakladni zavod Hrvatske pokreće ediciju Djela Miroslava Krleže, a pedesetih je godina 16 pokrenuta i nova serija njegovih Sabranih djela.

Kada 1948. dolazi do prekida sa Staljinom, Krleža postaje osoba Titova povjerenja i prijatelj, no i dalje izbjegava političke funkcije, baveći se organizacijom akcija na području kulture, kakva je među ostalim bila Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije otvorena 1950. u Parizu. Činjenicu da svijet slabo poznaje kulturu naroda s ovih prostora, iskoristio je i uvjerio vlast u nužnost pokretanja Enciklopedije Jugoslavije, koja je trebala na primjeren način donijeti povijest i aktualne težnje svih naroda. Leksikografski zavod (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža) utemeljen je 5. listopada 1950. u Zagrebu posebnom uredbom Savezne Vlade, a Krleža je imenovan ravnateljem te je tako u 58. godini života dobio prvi stalni posao, koji je obavljao do smrti. Sljedećih je godina organizirao rad različitih službi Zavoda te prilično složenu redakcijsku strukturu glavnog projekta Enciklopedije Jugoslavije. Osobnim utjecajem, autoritetom i akademijinim vezama uspio je kao urednike i pisce članaka angažirati nekoliko stotina najuglednijih znanstvenika iz cijele Jugoslavije, bez obzira na njihova politička uvjerenja, započevši enciklopedistički pothvat kojim je zadužio generacije, uspostavljajući kriterije znanstvenog rada na kojima su odgajani naraštaji znanstvenika.

Na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije 1952. u Ljubljani Krleža je održao programatski govor kojim je pokušao modelirati novu kulturnu paradigmu zasnovanu na odbacivanju normativne poetike socijalističkog realizma, otvarajući put mladim inovativnim umjetnicima. Iste je godine objavio u Republici tekst Djetinjstvo u Agramu 1902.1903. te sa suprugom Belom preselio u kuću na Gvozdu broj 23, gdje će ostati do kraja života. Danas je tamo Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže.

Kritikom zapadnjačkog modernizma sredinom pedesetih godina udaljava se od mladih, buntovnih umjetnika, koji ga optužuju da se odrekao svojih mladenačkih ideala, doživljavajući ga kao mitsku instituciju socijalističke kulture koja uživa zaštitu režima. I dalje radi na Enciklopediji Jugoslavije, 1955. izlazi prva knjiga, sudjeluje u radu, iako ne kao glavni urednik, na Likovnoj, Muzičkoj, Tehničkoj i Medicinskoj enciklopediji, proširujući svoj enciklopedistički pothvat.

Godine 1959. objavio je fantaziju u pet slika Aretej ili Legenda o Svetoj Ancili Rajskoj Ptici, praizvedenu u zagrebačkome HNK 28. prosinca iste godine u režiji Mirka Perkovića. Početkom 1960-ih obavlja dužnost predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, a 1962. pokreće novi časopis Forum u okviru Akademijina Odjela za suvremenu književnost, kojemu je glavni urednik Marijan Matković, objavljuje nastavak treće knjige romana Banket u Blitvi i prvu knjigu romana Zastave. Prvi put prihvaća političku funkciju 1965. te postaje član Centralnoga komiteta SKH. Prihvaća Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika 1967., a svoj potpis nije povukao ni poslije sastanaka s političkim vodstvom države, ali je odstupio iz CK SKH.

Godine 1968. dobiva uglednu Herderovu nagradu u Beču. Početkom sedamdesetih godina povećalo se zanimanje za rane Krležine tekstove koji se kritički reinterpretiraju, a osobit uspjeh doživljavaju predstave Kraljevo koju je u ZDK Gavella režirao Dino Radojević, Kristofor Kolumbo i Aretej koje je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao Georgij Paro. Tih godina Krleža sve rjeđe objavljuje nove tekstove. Izdanje Krležinih Sabranih djela kod nakladnika Zora prekinuto je, a tijekom 1972. Enes Čengić nudi Krleži uime sarajevskog nakladnika Oslobođenja povoljan ugovor za izdavanje dvadeset knjiga izabranih  17 djela. Krleža prihvaća ponudu i već 1973. tiskane su sve knjige u čast piščeva osamdesetog rođendana. Čengić i Oslobođenje nude Krleži tiskanje Sabranih djela što on prihvaća, prve knjige izlaze 1975. godine, a posljednje 1988., u pedesetak svezaka. Sedmim sveskom Enciklopedije Jugoslavije koji izlazi 1968. i osmim iz 1971. kompletirano je prvo izdanje. Krleža sa suradnicima pokreće drugo izdanje 1974. Svoje Dnevnike I.-V. objavljuje 1977. godine. Krajem sedamdesetih svakodnevno sudjeluje u radu Leksikografskog zavoda u svojstvu glavnog urednika. Do kraja života prati sva zbivanja na području kulture i osobito književnosti, sačuvavši intelektualnu radoznalost. Poslije smrti supruge Bele u travnju 1981. razbolio se od upale pluća i ostao vezan za postelju, u prosincu je prebačen u bolnicu u Vinogradskoj, gdje je i umro 29. prosinca 1981. godine.