Mate Matišić

Svestrani umjetnik Mate Matišić autor je kazališnih drama, filmskih scenarija, filmske i kazališne glazbe, multiinstrumentalist koji svira jazz, skuplja, reparira i izrađuje stare instrumente… Mate Matišić rodio se 17. siječnja 1965. u Ričicama u Imotskoj krajini. U dobi od šest godina preselio se u Zagreb, gdje je završio osnovnu i srednju školu te diplomirao na Pravnome fakultetu, ali nikada nije radio u struci. Bio je zaposlen kao dramaturg u Jadran filmu, a od 1998. urednik je u Dramskome programu Hrvatskoga radija i docent na Akademiji dramske umjetnosti, gdje vodi dramaturški odsjek.

Dramske je tekstove počeo pisati još u srednjoj školi, a njegov prvi tekst Namigni mu, Bruno! praizveden je 1987. pod naslovom Bljesak zlatnog zuba u režiji Marina Carića u splitskome HNK. Od tada je napisao i objavio petnaestak dramskih tekstova; Legenda o svetom Muhli, Božićna bajka, po motivima komada Josef und Maria austrijskoga dramatičara Petera Turrinija, Cinco i Marinko, Anđeli Babilona, Svećenikova djeca, Balon, Fine mrtve djevojke, Posmrtna trilogija, koju čine drame Sinovi umiru prvi, Žena bez tijela i Ničiji sin te najnoviju dramsku suitu u tri stavka Ljudi od voska koju čine drame Obožavateljica, Prvi musliman u selu i Ispod perike. Sve su izvođene u različitim hrvatskim kazalištima te u inozemstvu; Bugarskoj, Mađarskoj, Makedoniji, Srbiji, Sloveniji, Litvi, Rusiji.

Često se uz pojavljivanje njegovih drama na kazališnim daskama u Hrvatskoj podigne puno prašine i nastanu skandali i afere, jer ti tekstovi snažno i nesmiljeno, ali uz puno crnoga humora seciraju hrvatsku svakodnevnost, i to toliko vjerodostojno da se ponekad, poneko u tome i prepozna. Na pitanja o tome autor odgovara: Želim pisati o temama koje su važne za ovo naše vrijeme. Ako tema nikoga ne uznemiri i ne uzbudi onda takvoj predstavi nije mjesto u kazalištu. U početku sam i ja pisao zabavnije komade, ali sam nadrastao taj koncept, jednako kao u glazbi… Zanima me društvo u kojemu živim, ova jedinstvena hrvatska situacija s njezinim povijesnim, ekonomskim i političkim kontekstom. Mislim da jedino takvo kazalište ima smisla….. Ili Moja namjera nije prozivanje, posebno ne konkretnih ljudi. Ja se, ipak, bavim fikcijom što se na ovim prostorima vrlo često zaboravlja. Zapravo je čudno da u fikciji, koja može biti determinirana žanrovima i raznim pripovjednim modusima, neki vide stvarne likove i događaje. Oni, na neki način, prozivaju tu istu realnost koju, kao, štite od nas koji se bavimo fikcijom. Jer, kako objasniti činjenicu da netko u monstrumu ili političkom idiotu iz drame prepozna stvarnu osobu iz našega društveno-političkog života? Zar ga svojim prepoznavanjem nije označio?… Meni je ta takozvana detekcija pomaknutija od moje drame. Štoviše, ona je, bez volje onih koje to prepoznaju, čak politički provokativnija i konkretnija od moje drame koja je cijelu zbrku inicirala. No, čini mi se da je sve te društvene infektologe vrijeme, na njihovu nesreću, učinilo smiješnima.

Nakon što se filmski redatelj Krsto Papić oduševio njegovom prvom dramom, pozvao ga je krajem 1980-ih na scenarističku suradnju za novi film. Nastao je Život sa stricem, temeljen na romanu Ivana Aralice, koji je postigao svjetsku slavu i dobio nominaciju za Zlatni globus te osvojio Veliku zlatnu arenu na filmskome festivalu u Puli, kao i dva sljedeća filma Priča iz Hrvatske i Kad mrtvi zapjevaju, a zajedno su napisali i scenarije za Infekciju i Cvjetni trg. Nastavio je surađivati s filmskim redateljima te je bio scenarist ili koscenarist filmova Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića, također nagrađenoga Velikom zlatnom arenom, Nije kraj, Žena bez tijela i Svećenikova djeca Vinka Brešana, Ničiji sin Arsena Ostojića, S one strane Zrinka Ogreste. Većinu njegovih dramskih i filmskih predložaka karakteriziraju tematike koje zadiru duboko u anomalije suvremenoga poslijeratnog hrvatskog društva te stalni dijalog s društvenom aktualnošću, čime intenzivno prodire u ljudske traume, baveći se temama osobnoga morala i odgovornosti, nasilja, korupcije, licemjerja, a mnoge su smještene u prostor iz kojega je i sam potekao. Ja te ljude jako volim. Oni su ponekad možda ljuti na mene, jer o sebi imaju neke druge, ljepše predodžbe, ali što im ja mogu. Pišem onako kako moram. Mislim da ću još o tome svijetu pisati. To je prostor raznih tragedija… Taj kraj mi je podario ne samo likove, nego i jedan predivan muzikalan jezik, koji je savršeno ritmiziran za pisanje drama. To je, glazbeno govoreći, udaraljkaški jezik; kad likovi govore, kao da svira orkestar raznih udaraljki u raznim glazbenim mjerama. (M. Matišić)

Glazbom se bavi od najranije mladosti te je nastupio na brojnim jazz koncertima i festivalima u zemlji i inozemstvu, s najpoznatijim hrvatskim i najuglednijim svjetskim glazbenicima, poput Stochela Rosenberga, Christiana Escoudea, Florina Nicolescua, Angela Debarre i dr. Na čelu je poznatoga gypsy-jazz sastava Hot Club Zagreb, a povremeno nastupa i s drugim jazz sastavima te sklada filmsku i kazališnu glazbu.

Ja sam tu svoju takozvanu karijeru započeo kao glazbenik, a prvu sam ploču snimio s trinaest godina s rock sastavom Prva ljubav. Glazba je vezana uz moje odrastanje, uz najintenzivniji dio mojega života, uz jednu finu dječju rock karijeru, putovanja, upoznavanja raznih ljudi, raznih karaktera, raznih prijetvornosti, raznih laži. Glazba mi je beskrajno uljepšala život, ali ne samo to. Ona je, i nadam se ostat će, uvjetno govoreći, osnova moje spisateljske karijere, osnova iz koje ću crpiti priče i neke zanimljive sudbine. … Jazz sam otkrio bježeći od monotonije i dosade rock obrazaca… Počeo sam istraživati neke druge harmonijske i glazbene mogućnosti, a kada sam ušao u to i otkrio nove stvari, rock & roll je za mene nestao…

Jazz je moja prva ljubav, posebice glazba Djanga Reinhardta. (M. Matišić)

Skladao je glazbu za većinu Brešanovih filmova (Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Svjedoci, Nije kraj, Svećenikova djeca), za filmove Infekciju K. Papića, Ta divna splitska noć, Ničiji sin i Halimin put A. Ostojića, Dva igrača s klupe D. Šorka, Ajmo, žuti D. Žarkovića, S one strane Z. Ogreste, kazališne predstave Cinco i Marinko, Četvrta sestra, Mirisi, zlato i tamjan, Što je muškarac bez brkova, Hotel Babilon, Jacques i njegov gospodar, Dom Bernarde Albe i dr. Dobitnik je niza nagrada za dramske tekstove i glazbu.

Praizvedba dramske suite u tri stavka Ljudi od voska, koju je naručilo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, prvo je prikazivanje jednoga dramskog teksta Mate Matišića na središnjoj hrvatskoj pozornici.