OBRAZLOŽENJE NAGRADA MILA DIMITRIJEVIĆ
Ocjenjivački sud u sastavu predsjednik akademik Nedjeljko Fabrio, članice dramska prvakinja Ivka Dabetić i dr. sc. Đurđa Škavić na sjednici održanoj 24. svibnja 2011. jednoglasno je odlučio dodijeliti nagradu Mila Dimitrijević za najbolju žensku ulogu u kazališnoj sezoni 2010./2011. Dariji Lorenci Flatz za tumačenje uloge Marije Jurić Zagorke u predstavi Zagorka autorice i redateljice Ivice Boban.
ZAGORKA – Osporavana i kao novinarka i kao spisateljica i kao žena, u vječnoj borbi za svoja i tuđa ljudska i profesionalna prava!
Teško je takav intenzivan, bogat i zanimljiv život prenijeti na scenu, svesti ga na dramski predložak i prikazati ga u nekoliko sati. Još je teže, ali i zanimljivije jednoj glumici na sceni ostvariti taj i takav život u rasponu od djevojčice do starice. Hrabro se upustivši u glumačko istraživanje najrazličitijih životnih Zagorkinih situacija i emotivnih stanja, uz kontinuirani rad na ishodišnom tekstu predstave, upravo je to uspjelo Dariji Lorenci Flatz. Njezino je glumljenje uloge postalo življenje uloge. Svojom je glumačkom osobnošću i senzibilitetom izatkala i mrežu istančanih suodnosa s ansamblom pa je konačan rezultat bila velika umjetnička kreacija koja je na juriš osvojila publiku.
Ocjenjivački sud u sastavu predsjednik akademik Nedjeljko Fabrio, članice dramska prvakinja Ivka Dabetić i dr. sc. Đurđa Škavić na sjednici održanoj 24. svibnja 2011. jednoglasno je odlučio dodijeliti nagradu Mila Dimitrijević za najbolju mušku ulogu u kazališnoj sezoni 2010./2011. Milanu Pleštini za tumačenje uloge Leonea Glembaya u predstavi Miroslava Krleže Gospoda Glembajevi u režiji Vite Taufera.
Generacijama glamuroznu dramsku ulogu Pleština je svoju dvoobličnost gradio na obrani svoga po vlastitu ocu izruganoga slikarstva, pri čemu se glumački nije ustručavao dignuti šake – kao ekscentrik i luđak (M. Krleža: O Glembajevima) – na samoga sebe da bi, potom, kist zamijenio smrtonosnim škarama. Pri tome je Milan Pleština suvereno vladao onom, gotovo notnom, fiksiranju i agonskom artikuliranju Krležine neponovljive gorko-opojne verbalistike kao umijeća bravuroznoga govorništva, a u drugom činu i same čiste partiture.
Krležino glumište u 82. godini scenskoga života Gospode Glembajevih dobilo je novoga šprahera Milana Pleštinu koji nam dolaze iz djetinjstva teatra i koji su ujedno jamstvo teatarske – promjenjive, da, ali nikako ne i prevrtljive – dugovječnosti.
OBRAZLOŽENJE NAGRADE MARIJANA RADEV
Ocjenjivački sud u sastavu Jagoda Martinčević, predsjednica, Nada Ruždjak i Zdenka Weber, članice na sjednici održanoj 6. lipnja 2011. odlučio je jednoglasno dodijeliti Nagradu Marijana Radev Dubravki Šeparović Mušović za ulogu Kundry u operi Parsifal Richarda Wagnera, pod ravnanjem Nikše Bareze i u režiji Kurta Josefa Schildknechta.
Zacijelo najambiciozniji projekt Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u njegovoj jubilarnoj 150. sezoni, svečani posvetni prikaz Parsifal Richarda Wagnera dao je našoj kulturnoj sredini izniman umjetnički događaj. I ne samo glazbeni ili scenski, ili povijesni, s obzirom na 68-godišnje izbivanje toga naslova iz naše nacionalne kuće, već kulturološki u najširem smislu sastavnica koje promišljaju kazališni repertoar. Parsifal kao najosebujnije glazbeno-scensko djelo bajrojtskoga majstora sklopom svojih iznimno kompliciranih sadržajno-filozofskih postavki kao i golemim zahtjevima što ih postavlja pred sve izvođače, od dirigenta, redatelja, scenskih priređivača do vokalnih solista, projekt je koji se ne postavlja često niti u svijetu ukoliko ne postoje pretpostavke da se može optimalno izvesti. Utoliko je bio hrabar ali i opravdan potez uprave Hrvatskoga narodnog kazališta koje je za tim naslovom posegnulo u svojoj jubilarnoj svečanoj godini omogućivši novoj generaciji opernih ljubitelja vrijedan uvid u vrhunce stvaralaštva Richarda Wagnera. Pod ravnanjem maestra Nikše Bareze a u režiji Kurta Josefa Schildknechta ostvarena je predstava visokih izvedbenih dosega a posebno nekih vrhunskih pjevačko-interpretativnih kreacija.
S posebnim zadovoljstvom valja istaknuti na čelu protagonističke ekipe hrvatsku umjetnicu Dubravku Šeparović Mušović koja se po prvi put u dosadašnjoj karijeri susrela s jedinim ženskim likom djela, ulogom Kundry. Na putu otkrivanja tajni ovog zagonetnog lika koji utjelovljuje brojna Wagnerova promišljanja o religiji, filozofiji, ljudskoj patnji, grijehu i oprostu, našu su umjetnicu pratile dobre sjene dviju velikih prethodnica, interpretkinja Kundry u svijetu – primadona Milke Trnine i Dunje Vejzović. S ozbiljnošću takve poputbine, ali nošena osobnom hrabrosti, svojom već od ranije poznatom kreativnosti i studioznim pristupom ulozi, Dubravka Šeparović Mušović ostvarila je Kundry u svoj punini brojnih zahtjevnosti što ih taj lik postavlja. Potpuno suglasje teške vokalne dionice i dramske prezentnosti koju traži dvojnost Kundryna lika urodili su zrelom kreacijom koja ne traži uzora nego se vlastitom snagom i potpunim razumijevanjem karaktera i odnosa energično nosi s kompleksom Wagnerova teksta i glazbe. Interpretacija Kundry Dubravke Šeparović Mušović jedna je od onih koja se upisuje u velika postignuća na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
OBRAZLOŽENJE NAGRADE VLADIMIR RUŽDJAK
Ocjenjivački sud u sastavu Jagoda Martinčević, predsjednica, Nada Ruždjak i Zdenka Weber na sjednici održanoj 6. lipnja 2011. odlučio je jednoglasno dodijeliti Nagradu Vladimir Ruždjak Egilsu Silinsu za ulogu Amfortasa u operi Parsifal Richarda Wagnera, pod ravnanjem Nikše Bareze i u režiji Kurta Josefa Schildknechta.
U ekipi odličnih gostiju iz inozemstva koji su u zagrebačkog Parsifala unijeli dah europske tradicije wagnerijanskog izvodilaštva posebno se istaknuo latvijski bariton Egils Silins u ulozi Amfortasa, kralja Grala. Umjetnik snažne osobnosti, iznimno lijepa, nosiva glasa ostvario je lik biblijski ranjenoga kralja potresnim dramskim akcentima dominirajući scenom u raskošnoj vizuri vokalne i glumačke pojavnosti.
OBRAZLOŽENJE NAGRADE ANA ROJE
Ocjenjivački sud u sastavu Svebor Sečak, predsjednik, Mateja Pučko Petković, Sonja Kastl, na sjednici 9. lipnja 2011. jednoglasno je odlučio dodijeliti nagradu Ana Roje Edini Pličanić za ulogu Aurore u baletu Trnoružica Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji Dereka Deanea i za ukupne umjetničke dosege u Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
Edina Pličanić je ostvarila bogatu karijeru kao prvakinja u zagrebačkom Baletu. Rođena i školovana u Zagrebu, od prvih umjetničkih početaka do danas ostala je vjerna zagrebačkoj pozornici, plešući brojne uloge klasičnog, neo-klasičnog, nacionalnog, romantičnog i svakovrsnog suvremenog repertoara. Uz umjetničku svestranost, ono što je stavlja u sam vrh hrvatskog baleta upravo su izvedbe najpoznatijih klasičnih naslova baletne literature, a to je trolist Čajkovskog: Labuđe jezero, Orašar i Trnoružica. Upravo Trnoružicu brojni baletni stručnjaci smatraju vrhuncem klasičnog baleta, a teoretičar Tim Scholl naziva je paradigmatskim klasičnim baletom. Trnoružica je ostavila golem utjecaj na daljnji razvoj baletne umjetnosti, ostavljajući snažan dojam na vrhunske umjetnike carskog Petrograda krajem 19. i početkom 20. stoljeća, poput primjerice Balanchinea, koji su kasnije razvijali i disperzirali baletnu umjetnost prvo putem Ballets Russes Sergeja Dijagiljeva, a kasnije i samostalno. Usprkos bajkovitom naslovu, ova predstava mnogo je više od bajke. Ona je vrhunac Petipaovog majstorstva i samo najveći i najkvalitetniji baletni ansambli s ponajboljim solistima mogu izvoditi to djelo, a upravo je zagrebački Balet jedan od rijetkih u regiji koji ga izvodi već više desetljeća u nekoliko različitih verzija.
Poznati svjetski kritičar baleta André Levinson pisao je početkom 20. stoljeća kako se u klasičnom baletu, za razliku od romantičnog ili ranog suvremenog plesa, od plesača traži savršena egzekucija koraka s preciznošću 'mašine za proizvodnju ljepote'. Složili se s njim ili ne, činjenica je da klasična baletna uloga poput Aurore zahtijeva izvanrednu tehničku spremnost, emotivnu stabilnost i koncentraciju kao bazu, na kojoj tek vrhunski umjetnik može graditi svoju interpretaciju i umjetnički dojam, upravo ono što je Edina Pličanić svojom novom izvedbom i zrelošću pokazala ove sezone na sceni HNK u Zagrebu. Postalo je razvidno da se u potpunosti oporavila od teške povrede koja je ugrozila njezinu karijeru, te da je ponovno zasjela na tron zagrebačkog Baleta.
Iako je gostovala na svjetskim scenama, Edina Pličanić svojim je razvojnim putem dokazala da se sjajna karijera, bogata najraznovrsnijim ulogama, može ostvariti u Zagrebu i za to je primila brojne nagrade i priznanja. Ne umanjujući zasluge naših iskusnih prvakinja, kao ni perspektivu talentiranih mlađih balerina, dodjeljujemo ovogodišnju nagradu Ana Roje Edini Pličanić za izvedbu Aurore u baletu Trnoružica i za cjelokupne umjetničke dosege u Baletu HNK u Zagrebu, kao poticaj i pokazatelj da je percipiramo kao umjetnicu u rangu balerina poput Sonje Kastl, Vesne Butorac-Blaće, Almire Osmanović, Irene Pasarić i naših drugih najistaknutijih imena koja su umjetničkim djelovanjem obilježila svoje razdoblje.
Netko je rekao kako je povrijeđen plesač ptica slomljenih krila. Krila naše Edine ponovno su zacijelila i želimo joj da opet poleti i kao labudica u Labuđem jezeru sljedeće sezone.
OBRAZLOŽENJE NAGRADE OSKAR HARMOŠ
Ocjenjivački sud u sastavu Svebor Sečak, predsjednik, Mateja Pučko Petković, Sonja Kastl, članice na sjednici 9. lipnja 2011. jednoglasno je odlučio dodijeliti nagradu Oskar Harmoš Antonu Bogovu za ulogu Princa Florimunda u baletu Trnoružica Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji Dereka Deanea i za cjelokupan doprinos Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
Anton Bogov dugogodišnji je redoviti gost Baleta HNK u Zagrebu. Za njega bi se moglo ustvrditi da je tipičan predstavnik tzv. 'stare ruske škole', koja na sceni zahtijeva od muškog plesača muževnost i snagu, ali i eleganciju i kavalirsku maniru, pouzdano partnerstvo, ali i vrhunsku usavršenost solo dionica – visoke skokove i stabilnu vrtešku, neosporno kvalitete koje Anton Bogov posjeduje. U današnje vrijeme našeg približavanja Europskoj uniji, kada su naši pogledi uprti na zapad, ne treba zaboraviti značaj ruske škole za europski i svjetski balet u cjelini. Kao što su početkom 20. stoljeća politička i ratna zbivanja uvjetovala širenje i obnovu baletne umjetnosti putem ruske emigracije iz tadašnjeg umjetničkog rasadišta carskog Petrograda i Moskve, što je s vremenom imalo pozitivne utjecaje na daljnju profesionalizaciju hrvatskog baleta dolaskom Margarete Froman, tako je i pad željezne zavjese i raspad Sovjetskog saveza krajem 20. st. omogućio novi val ruskih baletnih umjetnika, koji je ponovno oživio i obogatio scenu na zapadu. Tako se i naš Anton nakon Rusije i Kazahstana obreo prvo u Japanu, a zatim u Mariboru, gdje ostvaruje značajnu baletnu karijeru kao prvi plesač, ali koji koristi i kao stožerno mjesto za svoja brojna gostovanja diljem Europe i svijeta. Danas, kada najavljujemo kulturno povezivanje Zagreba i Maribora kao sljedeće europske prijestolnice kulture, nije na odmet napomenuti kako su upravo baletni umjetnici anticipirali tu suradnju u proteklih dvadesetak godina; zagrebački baletni umjetnici gostovali su u Mariboru, a mariborski u Zagrebu. Anton Bogov baletni je umjetnik koji je najviše gostovao na zagrebačkoj sceni - od 1995. godine upravo u baletu Trnoružica u ulozi plave ptice, pa do današnjih dana kao Solor u Bajaderi, Basillio u Don Quijoteu, Grof Albrecht u Giselle, Princ Siegfried u Labuđem jezeru, Maestro, Mačak u čizmama, Princ u Orašaru, Pepeljugi i Trnoružici, Colas u Vragolastoj djevojci.
U proteklih šesnaest godina njegova umjetnička karizma i izvrsnost nastupa, ali i skromnost i kolegijalnost izvan scene, učinile su ga dragim gostom, omiljenim kod publike i kod kolega. Čitavo to vrijeme Anton je brižno i marljivo gradio karijeru na mnogim svjetskim pozornicama, a dobitnik je i brojnih priznanja, od kojih treba izdvojiti Prešernovu nagradu, te laureat mnogih svjetskih natjecanja - u Seoulu, Ljubljani, Budimpešti, Varni, Nagoyi, Luksemburgu i Šangaju. Nipošto ne umanjujući zasluge i značaj aktualnih zagrebačkih prinčeva, već nagradjivanih ovom nagradom, kao što su Dimitrij Timofeev, Azamat Nabiullin i George Stanciu, mišljenja smo kako je vrijeme da Anton dobije nagradu Oskar Harmoš, kako za još uvijek izvanrednu izvedbu Princa u Trnoružici, tako i za ukupan doprinos hrvatskom baletu.