Krešo Golik

Hrvatski redatelj i scenarist Krešo Golik rodio se 20. svibnja 1922. u Fužinama, gdje je započeo školovanje koje je  nastavio u Senju, a od 1936. u Zagrebu, gdje završava Grafičku školu, usporedno surađujući u srednjoškolskome amaterskom filmskom društvu Romanija. Od 1945. radio je  kao sportski novinar, urednik i spiker na Radio Zagrebu, a na nagovor pisca Marijana Matkovića dolazi u novoosnovani Jadran film, gdje 1948. postaje urednik i redatelj filmskih žurnala Pregled. Tijekom 1948. uredio je i realizirao prvih sedam brojeva Filmskoga pregleda, postižući osobit uspjeh dokumentarnim filmovima Na novom putu, Još jedan brod je zaplovio, u kojemu precizno i cjelovito  prati vađenje potonula broda u riječkoj luci, i filmom Autostrada Bratstvo-Jedinstvo.

Prvi igrani film Plavi 9 režirao je 1950., koji je ujedno prva hrvatska  cjelovečernja komedija  i prvi film iz sportskog života. Humor, romantika i maestralno režirane nogometne sekvence, učinile su da Plavi 9 postane veliki  hit tadašnje kinematografije. U duhu poetike njemačkoga ekspresionizma 1955.  snimio je film Djevojka i hrast, stiliziranu melodramu o životu djevojke bez roditelja koja svoju ljubav usmjerava na njegovanje hrasta usred dalmatinskoga kamenjara. Slijedilo je razdoblje kada mu je onemogućeno samostalno režiranje, jer je otkriveno da je kao tinejdžer surađivao u jednom časopisu za vrijeme ustaškoga režima. Cijelo desetljeće  radio je kao asistent u različitim filmskim produkcijama u bivšoj državi, a 1966.  vratio se snimivši antologijski crnovalni dokumentarni film Od 3 do 22, u kojemu prati težak radni dan radnice i majke iz zagrebačkog predgrađa. Film je osvojio nekoliko nagrada na međunarodnim festivalima dokumentarnog filma u Oberhausenu, Locarnu i Beogradu. Do 1972. realizirao je dokumentarne filmove Šest koraka do svjetskog rekorda, Koreografija za kameru i plesače, Koliko to vrijedi, Diskrecija zajamčena.

Igranom  filmu vratio se 1968. snimivši komičnu melodramu Imam 2 mame i 2 tate, o djeci rastavljenih roditelja, u kojemu unutar žanrovskih obrazaca uspješno uklapa suvremene društvene prilike te zagrebački govor i mentalitet srednjega sloga. Slijedi  njegov najuspjeliji film Tko pjeva zlo ne misliljubavna komedija s pjevanjem nastala 1970.  prema pripovijetki Iz dnevnik malog Perice Vjekoslava Majera. To djelo briljantne komike, obogaćeno starogradskim napjevima, u mnogim je anketama proglašeno najomiljenijim filmom u povijesti hrvatske kinematografije, a Društvo hrvatskih filmskih kritičara dodijelilo mu je titulu najboljega hrvatskog filma svih vremena. Njegov sljedeći film Živjeti od ljubavi  iz 1972., melodrama o životnim tegobama mladoga bračnog para, ne dobiva dobre kritike, ali kod publike postiže velik uspjeh. U sljedećem razdoblju intenzivno radi televizijske filmove i serije; Razmeđa, prema djelu Mirka Sabolovića o sukobu seljaka vezanog za zemlju sa sinom koji čezne za urbanim načinom života, antologijska serija Gruntovčani po scenariju Mladena  Kerstnera u kojoj se kroz doživljaje naivna seljaka ocrtava mentalitet  svih stanovnika maloga mjesta,  Motel Mjesečina i Pucanj ponovno prema Sabolovićevu scenariju u kojemu slučajna nesreća u lovu produbljuje nacionalnu nesnošljivost. Poslije je snimio popularne televizijske serije Inspektor Vinko iz 1984., o doživljajima maloga  inspektora za ispitivanje podrijetla imovine i Dirigenti i mužikaši iz 1991. čija je radnja smještena u podravsko seoce u vrijeme komunizma, vjerno oslikavajući lokalni mentalitet. Intimnom pričom o usamljenoj urbanoj ženi razapetoj između želje i dužnosti u filmu Ljubica iz 1978. vratio se melodrami. Melodrama je i njegov posljednji film Vila Orhideja iz 1988., koji govori o putovanju mladoga pisca u prostore djetinjstva te na granici realnoga i irealnoga evocira uspomene dječačke ljubavi.

Od 1979. godine bio je profesor filmske režije na  zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, sve do odlaska u mirovinu 1989. Dobitnik je Brončane arene Pulskoga filmskog festivala 1971. za film Tko pjeva zlo ne misli, Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1983., počasne Zlatne arene Pulskoga festivala 1992., Vjesnikove nagrade  Jelen 1995., a njemu u čast 1997. godine osnovana je Vjesnikova godišnja nagrada za doprinos filmskoj umjetnosti, Nagrada  Krešo Golik. Krešo Golik umro je 20. rujna 1996. u Zagrebu, ostavivši za sobom filmski opus kojim je dao golem doprinos hrvatskoj kinematografiji.