Opera

Maks Emanuel Cenčić – hrvatski kontratenor svjetskoga glasa koncertom u HNK proslavio 35 godina umjetničkoga rada

Maks Emanuel Cenčić smatra se jednim od najfascinantnijih i najsvestranijih pjevača današnjice. Slavu je stekao pjevajući baroknu glazbu – tehnički briljantno, istodobno moderno i emocionalno zanimljivo.  Nastupao je svjetskim opernim kućama (od Bečke državne opere do Carnegie Halla u New Yorku) i surađujući s nekima od najvećih dirigenata specijaliziranih za baroknu glazbu. Na početku karijere pjevao je s Bečkim dječacima kada su ga prozvali „čudom od djeteta“.

35.godišnjicu umjetničkoga rada obilježio je  svečanom koncertnom izvedbomOrfeja i Euridike Christopha Willibalda Glucka pod ravnanjem maestra Nikše Bareze,u četvrtak, 21. rujna 2017. u Hrvatskome narodnom kazalištu gdje je i započeo svoj profesionalni put nastupajući u brojnim dječjim ulogama.

Nakon izvedbe bit će organiziran razgovor s Maksom Emanuelom Cenčićem, uz izložbu te video projekcije njegovih najuspješnijih opernih kreacija. Razgovor je vodio glazbeni publicist Zlatko Madžar.

Koncertna izvedba Gluckova Orfeja i Euridike 22. rujna također pod ravnanjem maestra Bareze otkazuje se zbog bolesti izvođača.

Cenčić je dugo izbivao iz Hrvatske te su i danas njegovi nastupi u Hrvatskoj rijetki,  a najavljeni  koncert u Hrvatskome narodnom kazalištu za njega je veoma emotivano iskustvo: Danas, poslije 35 godina, vraćam se na daske pozornice koja je za mene nekoć predstavljala cijeli svijet. Naravno da mi je kao djetetu bilo nevjerojatno uzbudljivo nastupati u opernom kazalištu. No to nije jedini razlog! Već kao četverogodišnjak došao sam u zagrebački HNK i zaljubio se u glazbu, pozornicu, kazalište, balet itd. Cijeli ansambl HNK za mene je bio poput čarobnoga otoka na koji sam svakodnevno kao opijen dolazio pratiti probe i premijere. Opera, kazalište i balet, ali fascinacija i scenskom tehnikom, preobrazbama umjetnika i njihovim kostimima na mene su ostavili golem dojam te me oblikovali u mladim godinama. Stoga se podrazumijeva da je povratak u Zagreb kako bih proslavio 35. godišnjicu karijere za mene i simbolično iznimno važan. Zajedno s cjelokupnim opernim ansamblom kuće, orkestrom, zborom te pjevačima i pjevačicama želim izraziti svoje visoko poštovanje prema umjetničkom radu i zahvaliti svojim nastupom. Neka Hrvatsko narodno kazalište uvijek bude mjesto ljepote i istine!

Zagrebačka Opera svojom koncertnom izvedbom Orfeja i Euridike Christopha Willibalda Glucka nastavlja s kritičko-kreativnim pristupom djelima koja izvodi na zagrebačkoj pozornici. Izvođena verzija Orfeja i Euridike bit će jednaka onoj s praizvedbe 1762. godine u bečkome Burgtheateru, kojom je ravnao sam Gluck. Ova se verzija bitno razlikuje od kasnijih koje su doživjele velik broj obrada, koje je napravio i sam Gluck i neki od kasnijih skladatelja. 

Verzija koja se u Zagrebu izvodila bila je ona u kojoj alt interpretira ulogu Orfeja, a koju je Gluck priredio 12 godina poslije praizvedbe, za parišku premijeru 1774. U zagrebačkim izvedbama Orfeja su, među ostalim interpretirale Božica Čajkovac Servan, Marijana Radev, Majda Radič, Badema Sokolović, Nada Puttar Gold, Ruža Pospiš Baldani. Skladateljski materijal razlikuje se u različitim izvedbama, ali ono najzanimljivije je kako je ista glazba u različitim verzijama doživljela drugačija tempa i sastave continua, koje je napravio sam Gluck. Maestro Bareza će uz pomoć kontratenora Maksimilijana Cenčića koji odlično poznaje izvornu verziju Gluckova Orfeja pisanu za altovski kastratski glas, koju u kasnijim razdobljima izvodi kontratenorski glas, pružiti našoj publici da po prvi put upozna izvornu verziju nastalu prije punih dvjesto pedeset pet godina.

Fotografije s press konferencije uoči koncertne izvedbe Orfeja i Euridike


Christoph Willibald Gluck 
ORFEJ I EURIDIKA

Opera u 3 čina, 4 slike 

Libreto Ranieri de’ Calzabigi 

U POVODU 35. OBLJETNICE UMJETNIČKOGA RADA MAKSA EMANUELA CENČIĆA 

Dirigent: Nikša Bareza
Asistent dirigenta: Darijan Ivezić
Zborovođa: Luka Vukšić 

Izvedbe: 21. i 22. rujna 2017. 

ULOGE 

ORFEJ Maks Emanuel Cenčić / Dubravka Šeparović Mušović (22. rujna) 

EURIDIKA Valentina Fijačko Kobić 

AMOR Ivana Lazar 

ORKESTAR HRVATSKOGA NARODNOG KAZALIŠTA U ZAGREBU 

Koncertni majstori: Vlatka Peljhan, Mojca Ramušćak 

Umjetnički voditelj opernog studija: Darijan Ivezić 

Korepetitori: Vjekoslav Babić, Helena Borović, Nina Cossetto, Silvana Čuljak 

Inspicijentice: Aleksandra Ćorluka, Zrinka Petrušanec
Šaptačice: Marija Dražančić, Gordana Nikić 

 

MAKS EMANUEL CENČIĆ SVE SAM POSTIGAO SÂM!

… Premda sam svoje prve scenske korake učinio u zagrebačkoj Operi, glazbom sam se počeo profesionalno baviti tek kad sam se iz rodnoga Zagreba preselio s roditeljima u Beč. Poslije dragocjenog iskustva, koje sam stjecao od 1986. do 1992. u zboru Bečkih dječaka-pjevača, odvažio sam se na samostalnu karijeru koncertnog soprana, pa sam u tome razdoblju održao nebrojene recitale u Europi, Sjevernoj Americi i Japanu, a moji tadašnji pjevački dosezi – u repertoarnome rasponu od Bacha do Richarda Straussa, sačuvani su na nekoliko kompaktnih ploča. Poslije zatvaranja i tog drugog, tinejdžerskog pjevačkog poglavlja, zaključio sam kako se napokon mogu posvetiti ozbiljnoj karijeri koncertnoga, ali i opernoga kontratenora. Iako sam radoznala duha i izrazito sklon novim umjetničkim izazovima, ipak ne podnosim brzopletost i proizvoljno eksperimentiranje, jer to nikada ne može uroditi valjanim i trajnijim rezultatima. Uporan sam, temeljit i jako samokritičan. Težeći ka zanatskom i izražajnom savršenstvu, neprestano se i bespoštedno preispitujem, pa valjda stoga nemam problema s pokatkad utemeljenim opaskama izrečenim od strane kritičara ili pak svojih glazbenih kolega. Svim glazbenicima koji doista žele napredovati takva vrst povratnih informacija može biti itekako koristan korektiv.

… Rad na vokalnom instrumentu jako je osjetljiv i vrlo postupan proces, koji iziskuje istrajnost i upravo stoičko strpljenje jer za osjetna kvalitativna poboljšanja zbilja je potrebno jako puno vremena. No, drugoga puta nema, jer – što u hipu nastane, u hipu i nestane!

Kao kontratenor u javnost sam izašao tek 2003. godine u Baselu, nastupajući u scenskim izvedbama Monteverdijeve Krunidbi Popeje, a upravo je tada diskografska tvrtka Capriccio objavila moj prvi kontratenorski CD s kantatama Domenica Scarlattija. To je bio pravi i po svemu sudeći uspješan početak moje kontratenorske karijere; trenutno rasprodani CD sa Scalattijevim kantatama bio je praćen panegirikom u francuskome časopisu Diapason, dok je njemački časopis Opernwelt moj scenski debi u Baselu proglasio pjevačkim otkrićem godine.

… Radikalan iskorak iz uobičajenoga kontratenorskog repertoara prvi sam put napravio 2006. godine, snimivši za Virgin Classics odlično primljen recital Rossinijevih arija koje su izvorno skladane za kastrate, premda su ih već potkraj 19. stoljeća trajno posvojile mezzosopranistice. Godine 2009. nisam mogao odoljeti izazovu te sam, također za Virgin Classics, snimio dvanaest Händelovih mezzosopranskih arija, koje su zbog ekstremna glasovnog opsega naprosto nedostupne mojim kontratenorskim kolegama. Kad već spominjem svoje izlete u repertoar nesvojstven kontratenorima, onda moram reći i to da ja doista ne vjerujem u krute podjele opernih uloga na isključivo ženske ili isključivo muške, pogotovo kada je posrijedi barokna glazbena scena. No, da biste se upustili u takve riskantne pothvate, uz odličnu vokalnu tehniku morate temeljito poznavati stilske i estetske posebnosti svakoga umjetničkog razdoblja, a dobro je imati uvid i u društvena previranja te političku situaciju epohe u kojoj je skladatelj stvarao, kao i onoga povijesnog trenutka u kojem se uistinu zbivalo ono što je eto postalo temom neke opere.

… Poštujem tradiciju, ali to ne znači da sam sklon i uvriježenom načinu razmišljanja koje ne trpi stvaralačku provokaciju, koja bi, po meni, trebala biti pokretačkom snagom svakoga pravog umjetnika. U svojem sam se poslu stalno sudarao s kojekakvim predrasudama; predrasudama zbog svojega neobičnog slavenskog prezimena, snebivanjem zbog mojih iskoraka u neuobičajen repertoar, čuđenjem da iza mene ne stoji neki moćan sponzor ili jako utjecajan menadžment?!… A ja sam baš sve u svojoj karijeri doista postigao sâm; iza mene nikada nije zaštitnički stajao nijedan slavni maestro ili neki privržen mecena. S početka sam zbog toga bio pomalo ogorčen, no ubrzo sam shvatio kako možda baš tome mogu zahvaliti svoju istrajnost, stalnu umjetničku budnost pa i poslovnu poduzetnost. Sada sam već dogurao do toga da kao neovisan producent vlastitih diskografskih izdanja mogu mirno izabrati odgovarajuću partnersku tvrtku, tako da u velikim opernim projektima samostalno odlučujem o izboru dirigenta, orkestra, zbora, ali i svih solista. Velika je to odgovornost i opterećenje, ali to je najsigurniji put ka ostvarenju točno onakvog umjetničkog rezultata kakav sam i zamislio. Kad pomislim da u ovome trenutku na takav idealan način svoje projekte mogu raditi samo privilegirani pojedinci poput Cecilije Bartoli ili pak Juana Diega Flóreza, onda bez lažne skromnosti mogu izjaviti

kako sam zadovoljan svojim sadašnjim umjetničkim statusom. No, kao glazbenik, ja baš nikada narcisoidno ne drijemam na lovorikama; čim je jedan projekt potpuno dovršen, odmah se usredotočujem na nov umjetnički zadatak i tako se uvijek iznova nalazim na samom početku… U tome valjda i jest ta neiscrpna draž pravoga glazbeničkog poslanja.

Ulomci iz intervjua Maksa Emanuela Cenčića, objavljenog 2009. u jesenskome broju časopisa Croatia, razgovor vodio Zlatko Madžar.