Jedino što dugujemo mrtvima jest život

U dramskoj suiti Ljudi od voska, u njezina tri stavka, ispisane su tri mračne priče o roditeljstvu; prva o ocu i biološkome sinu za čije postojanje nije znao, a koji je zločinac, druga, osim priče o vjenčanju i brige kakav će nasljednik biti, ponajprije priča o tragediji jedne djevojke i treća, o majci i njezinoj biološkoj kćeri, majci – smrtno bolesnoj koja traži skrbnike za svoju kćer.

Postoji i priča o autoru. Piscu Viktoru kao dramskome liku, autoru Mati koji se upleće u Dramskome pogovoru, ali ne postoji priča o Mati Matišiću, iako je možda očekujemo. No, nje nema, ali ne zato što bi Mate Matišić krajnjom okrutnošću želio uskratiti svoju ispovijest, nego ne postoji zato što ulazimo u svijet fikcije. A da smo u svijetu fikcije, saznat ćemo i saznavati, na nekoliko razina, tako da će i najveći pozitivistički naivci na kraju biti uvjereni.

Mate Matišić je, ponajprije, u dramu unio zbiljske činjenice iz svojega života, ali pri tome nije napisao svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.

Uopće nije. On unosi zbiljske činjenice upravo u želji pokazivanja kako 6 fikcija i zbilja nemaju nikakve veze. Kako bi što bolje pokazao demijuršku, apsolutnu moć stvaratelja-umjetnika, kao i beskonačnu otvorenost fikcionalnoga svijeta, Mate Matišić, želeći dodatno zavarati čitatelja/gledatelja u dramu unosi, kao dio Viktorova života, nekoliko činjenica koje odgovaraju životu pisca Mate Matišića. Ovaj put o zbiljskome Mati, čovjeku od krvi i mesa. To su, primjerice, činjenica da jest rođen u Ričicama u Dalmatinskoj zagori, činjenica da jest bio član grupe Prva ljubav, koja je svirala diljem bivše Jugoslavije, kao i činjenica da zaista jest usvojio dijete/ djecu pokojnih prijatelja.

U Dramskome pogovoru intervenira Mate. Koji nije Mate Matišić, pa kaže: Kao što vidite, sve moje dramske varijacije o tome kakvo će dijete mladenka zbog posljedica radijacije roditi – s tri glave ili tri ruke – bile su pogrešne… U trećemu stavku sam najviše dopisivao. Cijela dva zadnja prizora izmišljena su. Jasna se nije ubila, nego je umrla u bolnici.

I na kraju, Mate gledateljima uskraćuje istinu vezanu uz treći stavak, istinu koju je majka izrekla, a koja se može razotkriti tek poslije kćerine punoljetnosti. Viktor se ljuti: Malo je nepristojno i glupo tako na kraju zezati ljude…

Navučeš ih kao da ćeš im reći… i onda ništa…

Viktor se ispričava gledateljima u Matino ime. Koji nije Mate Matišić. Ali gledatelji su navučeni s onih nekoliko činjenica iz života M. M.-a, ali ih M. M. poslije posve iznevjeri. Nije ovo autobiografija, oprostite zbog nekoliko autobiografskih detalja koji su vas naveli na krivi trag.

Auerbach je Balzacov iscrpljujući intenzitet pozornosti za detalj nazvao demonskim, odnosno, ulaganjem promatračeve strasti u najmanje činjenice. Ovdje su činjenice nasumične, kao u priči iz Dalmatinske zagore, jer će ukupan zbroj činjenica uvijek dovesti do nultoga stupnja bitka. One su jednakovrijedne, odnosno podjednako ništavne i poražavajuće.

Istinska umjetnička sloboda očituje se u demijurškome poigravanju s autorom, s likom, dvama likovima. A zašto autor to radi? Da bi se ispovijedao, da bi vam otvorio svoje srce, da bi ispričao svoju istinu? Ne, upravo suprotno, želi se poigrati, poput pravoga trickstera, našim očekivanjima. Jer priča kako je ispričana, nema nikakve veze s njegovim životom, niti je izvedena na temelju nekoliko činjenica – Ričice, Prva ljubav, usvojenje djeteta. Ili možda ima? To nikada nećemo saznati. Jer ovo je pljuska u lice pozitivistima. I iščitavanju autorova života, duše i trauma iz njegova djela. Ako mislimo da se te tri zbiljske činjenice u ovoj drami napuhuju kako bi se mogle povezati sa svim drugim činjenicama iz autorova života, postajući time krucijalnim činjenicama koje valja dekodirati i demistificirati – potpuno smo u krivu. Dodatni obrat spomenuti je Dramski pogovor u kojemu nas Mate izvješćuje kako je sve što je napisao neistinito, odnosno, kako su se događaji u tri dijela suite odvili posve drugačije nego što su napisani. Koji događaji? Zar stvarni? A ne. Imamo istinito, lažno i izmišljeno. A u ovoj suiti status izmišljenoga, fikcionalnoga, biva gurnut do krajnjih granica. Matišić piše fikciju, a kao polazište uzima nekoliko činjenica iz vlastita života. No, i ta fikcija koju je napisao, na kraju drame je prokazana kao neistinita fikcija. Odnosno, fikcionalne činjenice se navode samo zato da bi bile suprotstavljene drugim fikcionalnim činjenicama. Nakon što nas najprije uvede u dramski svijet u kojemu po definiciji nema kategorija lažnoga i istinitoga, na kraju nam objašnjava kako je ono što je izmaštao, ono fikcionalno, ustvari – neistinito. U slučaju da nekome nije bilo dovoljno jasno kako fikcija izmiče kategorijama istinitoga i lažnoga, s ovim pogovorom će mu svakako postati jasnim. Matišićeva poetika je poprilična tanatografija. To je njegova, već ustoličena slika Hrvatske, posve idiosinkrazijska i prepoznatljiva. Crno suprotstavljeno crnomu. Kao u drugome dijelu ove suite – u raspravi koju Viktor vodi o tome je li mlada, tragično stradala djevojka iz Dalmatinske zagore bila žrtva incesta, očeva žrtva ili je gurnuta u prostituciju i drogu, zahvaljujući dobronamjernomu susjedu. Zar je uopće važno koja je verzija uvjerljivija, kada obje podsjećaju na kakvu pjesmu splitskih Dječaka. Najviše na Lovrinac. Mate Matišić u jednome intervjuu kaže sljedeće: Pa mislio sam da se najčešće identificiramo preko svojih mrtvaca za koje uvijek tvrdimo da su bili nevini… Možda stalno hodamo po grobovima. Možda je to neka moja nastrana literarna slika svijeta, ali je to, nažalost, notorna činjenica. Koliko je grobnica otkriveno, a koliko tek skriveno? … Ali problem je što ja vidim puno onih koji bi stvarali nove kosti. Meni je to užasno zabrinjavajuće… Žao mi je zbog političkoga grča u kojemu živimo i nedostatka igre i apsolutne slobode koji, po mojemu mišljenju, moraju biti imanentni umjetnosti…1 Obračun s mrtvima jest obračun sa živima kao lažnim moralnim vertikalama koji svoju moralnost temelje na odanosti mrtvima, s time da odanost svode na to da mrtve valja ne poštovati, nego osvetiti, preuzeti njihov dug, opteretiti se svim mogućim generacijskim i transgeneracijskim traumama. Etičnost ove suite je u Viktorovoj hrabrosti gledanja u sebe te u svijesti da svi imamo traume, ali se drastično razlikujemo prema odgovoru na pitanje:

Traumatiziramo li u rješavanju vlastitih trauma druge?

Generacijske traume i transgeneracijske traume čine horizontalu i vertikalu, a na tragu ove suite svoj odnos prema mrtvima trebali bismo prevrednovati, i to na osobnoj, ali i kolektivnoj razini, jer postoje tolike boli koje ne moramo trpjeti. Dok bol zbog smrti drugih ne možemo izbjeći, na njihov se gubitak ne možemo pripremiti, ostaje nam samo štogod sklepanih obrambenih mehanizama. Poput onoga da mislimo na one koji su još živi ili da mislimo na tugu umrlih, zbog kojih smo tužni. Jedini pravi način da odamo poštovanje mrtvima jest taj da mislimo na žive, darujući time mrtvima onaj najveći dar, ono što su izgubili, a to je život. Sve ostalo je laž; poput poštovanja prema mrtvima koje zaboravlja žive. Zato što bi mrtvi kad bi bili živi mislili na život, a ne na smrt.

Kao suprotnost kolektivnomu utamničenju u tanatografiji, ovo djelo postavlja estetsku dimenziju kao jedino istinsko područje slobode. Herbert Marcuse je kao frojdomarksist pisao djela o posvemašnjoj utamničenosti, zatočenosti, jednodimenzionalnosti subjekata zapadnih društava, da bi, naposljetku, ispisao hvalospjev umjetnosti kao jedinome području slobode koje nam je ostalo, Estetsku dimenziju (1978.). Estetska dimenzija jedina je spašena od načela realnosti. Ona je proglas, tko zna koji po redu, o autonomiji umjetnosti, umjetnosti koja je prosvjed protiv realnosti i transcendiranje realnosti, i negacija i afirmacija. Kao i prividno pomirenje.

Željka Matijašević