Kazališna povijest grada Zagreba seže u daleko jedanaesto stoljeće, od kada se u njemu, kao i u većini europskih gradova, prikazuje svojevrsni oblik srednjovjekovnog teatra u crkvama i na gradskim trgovima. U 16. stoljeću predstave su prikazivane u kaptolskim vjerskim školama i na ulicama susjednog Gradeca.

Do kraja 18. stoljeća izvodi se teatar u obliku školskih, đačkih predstava na hrvatskome jeziku, kajkavske komedije se izvode u kaptolskom sjemeništu i plemićkom konviktu na Gradecu, a sve češće gostuju i strane kazališne družine, najviše njemačke i talijanske s dramskim, glazbenim i plesnim predstavama.

Gostujuće predstave se izvode u prvoj zagrebačkoj javnoj dvorani za svjetovne predstave, nekadašnjem samostanu klarisa, današnjem Muzeju grada Zagreba, te u pojedinim plemićkim palačama gornjeg grada. Tako je palača Pejačevića, današnji Hrvatski prirodoslovni muzej, od 1797. do 1834. godine djelovala, uz sva obilježja javnog teatra, kao Amadeóvo kazalište, nazvano prezimenom posljednjeg vlasnika, velikog župana zagrebačkog.

Bivajući stoljećima u sklopu austrijskih zemalja, Zagreb u prvoj polovici 19. stoljeća postaje središtem hrvatskoga nacionalnog preporoda, a to je vrijeme u kojem kazalište u Hrvatskoj po prvi put u svojoj povijesti, u okviru narodnog preporoda, postaje neodvojivim dijelom i političke i nacionalne ideje.

Zagreb dobiva 1836. godine prvu profesionalnu kazališnu ustanovu i zgradu, koju novcem dobivenim na bečkoj lutriji, gradi veletrgovac Kristofor Stanković na Markovu trgu, na zemljištu darovanom od gradskog magistrata.

Uz gostujuće strane kazališne družine, na toj je sceni 1840. godine prikazan prvi kazališni komad na hrvatskome jeziku, Kukuljevićeva junačka igra, Juran i Sofija ili Turci pod Siskom, u izvedbi Domorodnog teatralnog društva, a godine 1846. i prva hrvatska opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Na pozornici ovog gornjogradskog teatra započinje svojom djelatnošću današnje Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1860. godine, u početku samo kao dramsko kazalište, koje je Hrvatski sabor u kazališnom zakonu, donešenom već sljedeće godine - jednom od prvih u Europi, proglasio zemaljskim zavodom.

Širenjem grada, potreba za novim scenskim prostorom postaje nužna, i nakon desetak godina razmišljanja, odlučena je izgradnja novog nacionalnog kazališta na prostranom trgu u donjem dijelu grada, urbanističkim planom predviđenim svojevrsnim kulturnim središtem.

Nacrti za izgradnju zgrade naručeni su od poznatih bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermana Helmera, autora još četrdesetak europskih kazališnih zgrada. Nakon samo šesnaest i pol mjeseci radova, kazalište je dovršeno točno prema planu, i svečano otvoreno 14. listopada 1895. godine, uz prisustvo kralja Franje Josipa I, koji je izveo simbolični završni udarac na balkonskoj ogradi iznad glavnog ulaza srebrnim čekićem, koji je izradio kipar Robert Frangeš Mihanović. Neobarokna zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu okružena je brojnim zgradama visoke spomeničke vrijednosti, koje reprezentiraju hrvatsku arhitekturu s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Uz jednu rekonstrukciju krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, koja je sačuvala osnovne parametre projekta i namjene unutarnjih prostora, ista kazališna zgrada već više od stotinu godina služi kao reprezentativni dom hrvatske kazališne umjetnosti, u kojem kontinuirano i istovremeno djeluju tri umjetničke grane; drama, opera i balet.

Od samog početka repertoar Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bio je bogat i raznovrstan podrazumijevajući svjetsku klasiku, nacionalnu tradiciju i suvremeno stvaralaštvo. Iako temeljno mišljeno kao nacionalno kulturno središte, Hrvatsko narodno kazalište nikada nije ostalo zatvoreno unutar samoga sebe, već je spremno prihvaćalo i ostvarivalo raznovrsne kulturne veze, ustupajući prostor svim kazališnim kulturama, te gostujući sa svojim predstavama diljem svijeta, od Amerike, preko svih europskih zemalja, do Dalekog istoka. U svojoj uskoro stopedesetgodišnjoj povijesti, Hrvatsko narodno kazalište dalo je plejadu najvećih umjetnika i pisaca, glumaca, redatelja, scenografa i kostimografa, svjetski poznatih opernih i baletnih prvaka, dirigenata i koreografa.