Kriza - to je ključna riječ naše svakodnevice koja, čini se, ima argumentiranu težinu konstatacije pojavljujući se u različitim kontekstima: ekonomska kriza, društvena kriza, globalna kriza, brojne parcijalne krize (poljoprivrede,autoindustrije, duhanske proizvodnje, modne industrije…), pa onda i kriza duha, razne krize identiteta, krize u kulturi… Ali što je u svemu tomu s kazalištem, što je za teatar kriza, kako se s kojom od tih vrsta kriza teatar nosi? Ima li tada, u krizi, kazalište neku drugu i drukčiju društvenu odgovornost ili je to samo posvećeno mjesto umjetnosti, je li hermetično spram vremena sadašnjeg ili je zrcalo društvu, politično ili apolitično, šifriranje političkoga vremena ili bijeg od njega? Što je, napokon, kazalište nama danas i gdje je ono pozicionirano u hrvatskoj kulturnoj strategiji? Iako se otvaraju ta brojna važna pitanja i zahtijevaju ozbiljnu društvenu raspravu na svim razinama, u nas intelektualno utemeljenog i znalačkog razgovora ili pisma o recentnom kazalištu gotovo da i nema; osim povremeno u specijaliziranim časopisima, u nas ne postoji javni i medijski prostor u kojemu se kompetentno govori o kazalištu a posebice o kazalištu u sveopćoj krizi našega vremena, što znači da je na snazi i kriza pisanja odnosno kritičkog mišljenja o kazalištu. Napokon, kad bi ovisilo o jadnom medijskom tretmanu ili o mišljenju tekuće kazališne kritike, naše kazalište ne bi imalo publike, a upravo je obratno: život jedne predstave i život jednoga kazališta očito ne ovisi o površnosti njezinih medijskih arbitara, kako to, uostalom,pokazuje i proteklo stoljeće i pol njezine povijesti.

U postojećem kontekstu krize, za nas koji vodimo kazališta - a posebice kad je riječ o tako golemom mehanizmu kao što je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište s tri umjetničke grane - sadašnja je ekonomska situacija svakako presudna za oslabljene produkcijske uvjete i u tom smislu morali smo planirati s obzirom na realne financijske parametre, a da pritom nismo smanjili broj premijera u odnosu na prethodne sezone. Iz aspekta povijesti kazališne umjetnosti, vremena određenih kriza najčešće su bila angažirana i kreativna vremena za kazalište. Vjerujem da je, usprkos svemu, sada baš vrijeme za kazalište, ali samo za tako promišljen repertoar čiju umjetničku relevantnost potvrđuju prije svega gledatelji koji to očito prepoznaju.

Protekle četiri sezone središnje i matične nacionalne kazališne kuće (koju sad već posjećuje do 140 000 gledatelja u sezoni!), u Drami, Operi i Baletu podjednako, uspjeli smo ostvariti takav od publike potvrđeno uspješan umjetnički program, ne odustajući od koncepcije što je mišljena iz načelnoga stava da jedino kao kazalište koje pokušava klasiku i tradiciju posredovati modernim scenskim interpretacijama - na našem kazališnom zemljovidu doista raznolike ponude! - Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu može se ponovno pozicionirati kao umjetnički relevantno u europskom kazališnom kontekstu. Na tako uspostavljenim obrisima prepoznatljivosti umjetničko-estetske fizionomije suvremene nacionalne kazališne kuće koja objedinjuje tri umjetničke grane na istoj pozornici, moguće je onda i zadržati interes svoje tradicionalne publike, ali je pomalo i oslobađati od recepcijskog konzervativizma te svih vrsta predrasuda, pa time i steći neku novu, koja u svoj obzor očekivanja može ukalkulirati različite vrste interpretativnih pristupa, pomaka, pa i prodora nekih drukčijih recentnih estetskih strujanja. Preciznije rečeno: puno gledalište potvrđuje nam da velika klasika danas jedino moguće i živi u modernim scenskim čitanjima postajući tako nama bliskim suvremenikom. Također, u kreiranju repertoara kao sjecišta različitih interakcija (naslov, ansambl, redatelj i njegovi suradnici) vrlo važnim postignućem protekloga razdoblja smatram i neospornu činjenicu da se na našoj sceni podjednako potvrdila snaga sviju ansambala - dramskog, opernog i baletnog - te da se u takvom repertoaru razvio i afirmirao niz mladih glumaca, pjevača i plesača.

Na takvim temeljnim umjetničkim pretpostavkama, programska koncepcija repertoara i u sezoni 2009./2010. osmišljena je kroz reprize ostvarenoga repertoara te premijere niza klasičnih i suvremenih naslova, ali koji će ponovno intrigirati gledatelje svojim inovativnim reinterpretacijama, redateljskim, glazbenim ili koreografskim. Veliki ansambli Drame, Opere i Baleta realizirat će zajednički projekt Moliereova i Lullyjeva Građanina plemića u režiji Krešimira Dolenčića i pod dirigentskim vodstvom Saše Britvića. Na kontinuitetu velikih ansambl predstava protekle sezone, u Drami planiramo još tri premijere: u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama Hamleta u režiji Ivice Kunčevića, Bjesove Dostojevskog i Camusa u režiji Janusza Kice i Kušanovog Čarugu u režiji Joška Juvančića. Opera će i u sljedećoj sezoni intrigirati svoju znatiželjnu publiku - osuvremenjenom poetičnom scenskom interpretacijom

Puccinijeva La Boheme u režiji Arnauda Bernarda, novom Bellinijevom Normom u režiji Phillippa Himmelmanna i u nas nikada izvedenom operom Petra I. Čajkovskog Mazepa u režiji Ozrena Prohića. Nakon obnove hit-predstave Trnoružica s novom generacijom plesača, Balet će premijerno izvesti Fado=sudbina u koreografiji Huga Viera te kod publike omiljenog Don Quijotea u koreografiji Patricka Armanda.
Sigurna sam kako je vrijeme krize i pravo vrijeme za kazalište, a Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu danas je, usprkos svemu, scenski živo kazališno mjesto koje ima svoju publiku i koje u 21. stoljeću uskoro ulazi i u 150. jubilarnu sezonu svoga kontinuiranoga postojanja.

Ana Lederer, intendantica HNK u Zagrebu