Početkom djelatnosti Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu smatramo prvu profesionalnu predstav izvedenu na pozornici staroga teatra na Markovu trgu 10. lipnja 1840., na štokavskom narječju hrvatskoga jezika - Juran i Sofija ili Turci kod Siska Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Noviju povijest hrvatskoga glumišta u 19. stoljeću politički i kulturalno presudno određuje hrvatski narodni preporod, kojemu je upravo jezik vertikala kulturne politike, a kazališna scena na kojoj se igra na hrvatskom jeziku u funkciji je ostvarenja nacionalne samostalnosti. Upravo na poziv Ilirske čitaonice u svibnju te 1840. u Zagreb dolazi novosadska družina Leteće diletantsko pozorište i potpisuje profesionalni ugovor kojim se tako formirao prvi dramski ansambl, nadopunivši se i s nekoliko naših glumaca te ovdje započeo djelovati pod nazivom Domorodno teatralno društvo. Uz čak sedam predstava Jurana i Sofije, tijekom osamnaest mjeseci postojanja Domorodno teatralno društvo izvelo je pedesetak predstava domaćih i stranih autora, a nakon odlaska družine u studenom 1841., sezonama opet dominiraju njemačke dramske i talijanske operne družine, uz tek povremeno organizirane predstave na hrvatskom jeziku, u izvedbi naših glumaca.
Od tih začetaka scenskoga profesionalizma u kontekstu romantičarskog ilirskoga pokreta - kad zapravo nije bilo ni političkih a ni sociološko-kulturalnih uvjeta za stabilan teatarski život u gradu od desetak tisuća stanovnika! - proteći će puna dva desetljeća u represivnom bečkom centralističkom režimu, sve do povijesnoga datuma osnutka Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu odnosno početka njegova kontinuiranoga rada u prvoj sezoni 1860./1861. Tek nakon austrijskih gubitaka kod Magente i Solferina (1859.) i kraja Bachova apsolutizma stvara se napokon situacija za dugo žuđeno ostvarenje jezične i administrativne samostalnosti kao preduvjeta za proces institucionalizacije nacionalnoga kazališta.
Ključni zagovornik utemeljenja kazališta među “ilircima” za kojega teatar nije samo instrument političke borbe već ga zanima ustrojstveno-organizacijski i posebice umjetnički profil, književnik Dimitrija Demeter kao dramaturg poziva u Zagreb iz Beča glumca, redatelja i pisca Josipa Freudenreicha, čija je praizvedba pučkoga igrokaza Graničari ili proštenje na Ilijevu 7. veljače 1857. također važan datum, kao uostalom i cjelokupan doprinos toga svestranog umjetnika i njegove obitelji zagrebačkom kazalištu 19. stoljeća. Upravo izvedbom Freudenreichove Crne kraljice 29. rujna 1860. započelo je neprekinuto igranje na hrvatskom jeziku, a povijesnoga datuma 24. studenoga 1860. bučnim domoljubnim demonstracijama mlade publike prekinuta je izvedba predstave na njemačkom i spušta se zastor pred kojim glumac Vilim Lesić proglašava kako će se od toga dana na našoj sceni igrati samo na hrvatskom jeziku. Sezona je, doduše, još neko vrijeme jezično miješana, ali skroman ansambl hrvatskih glumaca, kao jezgra budućeg profesionalnoga ansambla Drame, igra i domaće autore i prijevode stranih dramatičara. Prijeko je potrebno kazalište pravno i zakonski formalizirati kao instituciju, u čemu je Demetrova inicijativa opet važna i on se oslanja na svoje stare “ilirce” koji su tada članovi sabora, ali stranačkih nesuglasica o “kazališnom pitanju” nema: već od travnja-svibnja 1861. zakonski prijedlog o kazalištu prolazi kroz saborske odbore i vrlo brzo, dana 24. kolovoza 1861. izglasan je “Članak LXXVII o kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine”. U hrvatskom javnom i kulturnom životu tim je datumom zakonski definiran položaj i funkcija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu: napokon je osigurano subvencioniranje i zacrtan način upravljanja institucijom kazališta, utemeljenom na hrvatskom jeziku i hrvatskom umjetničkom stvaralaštvu. U tom smislu zakon obvezuje i na osnivanje “učilišta za osoblje kazališno” kao i na ustroj opere, koja će se osnovati tek 1870. godine. Danas, uoči obilježavanja 150 godina odnosno stotinu i pedesete sezone, sve spomenute povijesne datume sadrži i članak 2. Statuta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu: Početak djelatnosti Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu vezan je uz prvu profesionalnu predstavu izvedenu na hrvatskom jeziku 10. lipnja 1840. godine. Utemeljenje pod nazivom Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu uslijedilo je 24.studenog 1860. godine od kada je započelo prikazivanje dramskih predstava isključivo na hrvatskome jeziku. Dana 24. kolovoza 1861. godine Hrvatski Sabor proglasio je zagrebačko kazalište zemaljskim zavodom, u okviru kojeg je Opera započela svojim djelovanjem 2. listopada 1870. g., a Balet 4. studenoga 1876. godine.

Ako je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu matično nacionalno kazalište, posve je utemeljeno i da je danas, u samostalnoj Republici Hrvatskoj datum početka njegova kontinuiranoga rada 24. studenog postao upravo danom obilježavanja Hrvatskoga glumišta. Na početku sezone 1860./1861. bijaše jezik, a na kraju zakonska formalizacija institucije od nacionalne važnosti, pa stoga mi danas tijekom cijele sljedeće sezone 2010./2011. obilježavamo 150 godina odnosno sto pedesetu sezonu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. No, vratimo se još malo u devetnaestostoljetnu prošlost. S obzirom na povijesno-političke okolnosti, u velikim, desetljetnim vremenskim razmacima donose se ključne zakonske odluke (prvi čl. Zakona 1861.; financiranje Vlade 1870.; Zakon o građenju novog zemaljskog kazališta u Zagrebu 1881.), a nakon ostvarenja ilirskoga kulturnoga poslanja, kazalište se prije svega izgrađuje kao umjetnička institucija. Kad se otvara nova zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta 14. listopada 1895., poprsja spomenutih kazališnih velikana (Demeter, Lisinski) ugrađena su u njezin neobarokni slog, kao i na svečanom zastoru Vlaha Bukovca “Preporod hrvatske književnosti”. Mladi intelektualac Stjepan Miletić na čelu središnjeg hrvatskog “umjetničkog zavoda” ne doživljava se kao romantični misionar nego je energičan intendant koji profesionalizira način rada i ustroj kazališne organizacije (po uzoru na Burgtheater i Comedie Francaise), ima definiran umjetnički program (temeljem vlastite redateljske poetike), i kreira umjetničko-repertoarni - sve do danas varirani - model (svjetska klasika, nacionalna tradicija, suvremeno stvaralaštvo). Njegovo je razdoblje uvelo kazalište u 20. stoljeće s već prepoznatljivom umjetničkom fizionomijom (jezik - repertoar - stil) i uspostavljenim profesionalnim standardima.
Povijest Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu koja danas obuhvaća već tri stoljeća - 19., 20. i 21. - moguće je istraživati i interpretirati iz različitih očišta i aspekata, sinkronijski i dijakronijski, vertikalno i horizontalno, interdisciplinarno, komparativno i kontekstualno u svakom smislu - povijesti, politike, zakona, kulturnih politika, pa kroz promjene država ili cijelih uprava, intendanata i ravnatelja, generacije umjetnika, redateljske poetike i stilove... Granice razvojnih razdoblja ili faza također se mogu određivati, interpretirati i argumentirati kroz umjetničko-stilske ili pak povijesno-političke mijene ili pak kroz sva očišta istodobno. Ipak, nekoliko je provodnih linija kroz cijelu povijest kontinuirano prisutno, pa čak i kad su naoko nevidljive, one bitno označavaju život našega središnjeg kazališta.Ponajprije, tijekom sto pedeset godina povijesti kazališta usprkos često vrlo teškim političkim, financijskim pa i svakovrsnim drugim pritiscima različitih državnih uređenja, nikada se nije odustajalo od onoga što je duboko u njegovom umjetničko-repertoarnom kanonu - hrvatski jezik i hrvatsko umjetničko stvaralaštvo (književna i glazbena djela hrvatskih autora - baštinska i nova, glumci, plesači, pjevači, redatelji, likovni umjetnici, dirigenti...). Istodobno, to izrazito nacionalno obilježje ne znači ujedno i nekakvo zatvaranje u vlastita dvorišta, upravo obratno, igranje široke svjetske literature te svojevrsni scenski kozmopolitizam i umjetnička otvorenost ne samo prema susjedstvu, presudno je obilježje naše kazališne i kreativne živosti od samoga osnutka, u repertoaru kao i u dramskom, i opernom i baletnom ansamblu: umjetnici iz različitih zemalja i kultura dolazili su ovamo, gostovali ili ostajali kod nas živjeti, a često su ostavljali duboke tragove svoje kreativne energije. I kad se danas posve normalno na pokusima govori na različitim jezicima, to je samo dubinski odraz vitalnosti jedne duge scenske kozmopolitske umjetničke tradicije. Sljedeća specifičnost golemoga kazališnog mehanizma središnje nacionalne kuće jest činjenica da se od 1895. do danas pod istom kupolom, na jednoj pozornici nalaze tri grane odnosno tri velika umjetnička ansambla (Drama, Opera i Balet) koja su činjenicom ograničena prostora potpuno onemogućena u prirodnom razvoju svih svojih umjetničkih i produkcijskih potencijala. I tako već šezdeset godina bez rješenja tog vitalnog problema. Povijesno vrlo kratko Hrvatsko narodno kazalište imalo je svoju drugu scenu (Streljana na Tuškancu od 1923. do 1929., Malo kazalište u Frankopanskoj od 1929. do 1953.), a sve drugo bila su tek privremena rješenja za igranje, uglavnom dramskih predstava. S popudbinom od sto pedeset godina tradicije, u dvadeset prvom stoljeću postojimo bez druge scene, u tom “braku” drame, opere i baleta na neprestanom rubu ekscesa, u stalnom preispitivanju smisla postojanja u takvim okolnostima. Na kraju, specifičnost je povijesti naše središnje nacionalne kazališne scene što je cijelo svoje postojanje, jednako kao i u sadašnjici, neprestano osporavana - osporavanja svih vrsta zapravo su njezin svakodnevni život. Osporavanja su različite naravi i intenziteta te posebno ozbiljna poglavlja zaokružuju ona što su uvjetovana političkom poviješću proteklih sto pedeset godina. Za povijest hrvatskoga glumišta u cjelini povijesno je važno i umjetničko osporavanje stila HNK koje je u pedesetim godinama za posljedicu imalo osnivanje drugoga dramskog teatra (danas GDK Gavella) pa onda i pluralizaciju scenskoga života u Zagrebu i Hrvatskoj. No, time se i za sam nekoć zvan “veliki teatar” stvorio posve drukčiji, svakako kreativan kontekst koji neprestano mora poticati na pronalaženje vlastite/nove umjetničko-scenske interpretativne zanimljivosti u osmišljavanju repertoarnih koncepcija. Posebno je poglavlje osporavanje kritičarske naravi, nekad samo novinske, danas široko medijske. Teatrolozima je kazališna kritika jedan od izvora rekonstrukcije scenske slike pa je stoga njezina važnost neupitna. Istodobno, povijest vrijednosnih argumentacija glede brojnih umjetnika i umjetničkih ostvarenja kroz najmanje posljednjih stotinjak godina potpuno je u istom tonu (najčešće apriornog) osporavanja: nije stoga čudno da su mnogi umjetnici odlazili na druge scene u druge sredine, povremeno se vraćajući, a često i ostajući negdje drugdje. Mnogim je intendantima i umjetničkim ravnateljima bio to neizdrživ pritisak. No uoči sto pedesete sezone mlađim i srednjim generacijama umjetnika u usponu u zagrebačkom HNK-u treba reći da je osporavanje trajna povijesna zadatost odnosa spram pozornice na kojoj žive i stvaraju, ništa novo. Doista, osjetljivi ali nemoćni pod navalom sveopće neargumentiranosti, umjetnici su naučili na to dnevno osporavanje, kao na jednostavno dio haenkaovskoga života, zapravo iz toga osporavanja crpeći svoju kreativnu energiju. Prihvaćajući sve te otegotne momente kao poticaj, ipak je i “iznutra” i “izvana” negdje trajno prisutna svijest o nespornoj njegovoj važnosti u hrvatskom kulturnom, kazališnom, društvenom (pa ako hoćete i političkom) životu. Kada su danas, nakon 150 godina povijesti sve osnovne pretpostavke institucionalnoga djelovanja iza nas (jezik, državna samostalnost, ustroj, ansambli), a u postojeći okolnostima koje će uskoro zahtijevati ozbiljno rješavanje problema jed(i)ne pozornice na razini kulturne strateške odluke države i grada, intendant i umjetnički ravnatelji nisu nikakvi “misionari”, već kreatori suvremene umjetničke scenske slike teatra koji itekako ima (samo)svijest o svom, prije svega, umjetničkom položaju ili funkciji, kao (bez obzira na sve) središnje mjesto stvaranja kriterija i standarda. U velikoj obljetničkoj sto pedesetoj sezoni, u sve tri umjetničke grane Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u repertoarnoj koncepciji utkano je vidljivo i nevidljivo sve ono što u načinu promišljanja bitno umjetnički-repertoarno određuje njezinu fizionomiju. Oslanjajući se na snažan kreativni potencijal kroz protekle sezone ponovno pronađenoga zajedništva ansambala ostvarenoga u velikim ansambl-predstavama, a kakve je u ovom našem kazališnom trenutku mogao ostvariti samo zagrebački HNK, zajednički je nazivnik obljetničke 150. sezone suvremenost, u dvostukom smislu njezina repertoarno-umjetničkoga značenja - novonapisano suvremeno djelo (dramsko ili glazbeno) ili suvremena scenska interpretacija djela koje ima određenu repertoarno-estetsku važnost u povijesti HNK. Nismo se vodili doslovnom imitacijom datuma i naslova u smislu površnoga jubilarnoga slavljenja prošlosti. Obratno, polazna pretpostavka u umjetničkom promišljanju repertoara tako obvezujući važne obljetnice bila nam je implicitne naravi - koncipirati repertoar da se u njemu prepoznaju, kako smo rekli, one umjetničko-repertoarne odrednice HNK koje smatramo najvitalnijim točkama umjetničke opstojnosti, umjetnički najsnažnijim smislom njegova postojanja. Od osnutka pa sve do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća na gotovo stoljeće jedinoj našoj dramskoj sceni, praizvedena je zapravo cjelokupna hrvatska dramska literatura od Demetra preko Vojnovića, Krleže i Feldmana do Marinkovića. Jedino sigurni kako jubilarna sezona Drame mora biti u znaku hrvatskih autora, u potrazi za novim dramskim tekstom bez imalo razmišljanja odabrali smo Dramu o Mirjani i ovima oko nje dvadesetpetogodišnjega diplomanta dramaturgije Ivora Martinića, a koja je već imala svoje premijere u Beogradu i Ljubljani. Već od Jurana i Sofije izvedene u Karlovcu i Sisku, pa preko članka 6. u osnivačkom zakonu 1861. gdje stoji kako igra se i u Zagrebu, i u Hrvatskoj i u Slavoniji i po drugih krajevi našega naroda, pa tako sve do danas, punih sto pedeset godina naš dramski ansambl doista neprestano igra na svim pozornicama Hrvatske: kako bismo pokrenuli kazališni život Vukovara, druga se dramska premijera planira u koprodukciji s gradskim kazalištem, tekst Adagio dugogodišnje dramaturginje Drame i ugledne dramatičarke Lade Kaštelan. Legenda kaže - kad god je bila kriza publike, kazalište bi brzo posegnulo za Zagorkinim tekstom; pa ipak, ova je najpopularnija hrvatska spisateljica, omiljena Zagrepčanka i naša prva novinarka do danas na svoj način nepriznata zbog svoje beskompromisnosti a i zbog toga što je bila žena. Intrigantnu temu Zagorke, temeljem njezinih tekstova, Ivica Boban kazališno će istraživati u suradnji s velikim ansamblom Drame. Na kraju, za Gospodu Glembajeve, inače igrane i u jubilarnoj stotoj sezoni HNK, uvijek ima mnogo kazališno-umjetničkih razloga, i u generacijskom potencijalu ansambla, i u redateljskom čitanju, i u suvremenom kontekstu uvijek intrigantnog, ovaj put salonskoga Krleže. Mora li se ključnim riječima opisati naša dramska sezona, jednostavno je: hrvatski dramski tekst, žena kao tema (od Mirjane, preko Zagorke do barunice Castelli), dramatičarke, redateljice i Zagreb kao mjesto radnje. Jubilarna operna sezona promišljena je također kao reinterpretacija određenih tradicijskih repertoarnih kanona: opereta, Wagner i Verdi. Pučkim igrokazima svestrani Josip Freudenreich stvorio je scenske preduvjete za pojavu operete, koje je sam prevodio i režirao, pa su počeci zagrebačkog glazbenog repertoara 1863. upravo u znaku operete (J. Offenbach, F. Suppe, I. pl. Zajc). Vjerojatno podrazumijevanje da ZGK “Komedija” pokriva operetni repertoar, taj omiljeni zagrebački žanr velike tradicije i kazališno-kulturalne važnosti vrlo je rijetko u repertoaru našega kazališta. Stoga smo se odlučili najslavnijom operetom, Straussovim Šišmišom (u nas prvi put izvedenom 1883.) otvoriti premijernu opernu sezonu i upravo tom predstavom uvesti publiku u novu 2011. godinu. Wagner je uvijek kušnja za operni ansambl, a maestrov doista zagonetni Parsifal imao je u povijesti zagrebačke Opere samo dvije premijere - 1922. i 1932. Svoju premijeru u jubilarnoj sezoni pripremamo u koprodukciji s Mainfranken Theaterom u Wurzburgu. Kad je Ivan pl. Zajc 1870. godine preuzeo i ozbiljno uspostavio glazbenu granu kazališta, u prvoj njegovoj sezoni premijera Trubadura 14. veljače 1871., bila je ujedno i prvo Verdijevo djelo prevedeno na hrvatski. Nakon dugo vremena novu, suvremenu scensku interpretaciju ove omiljene opere zagrebačke publike na kraju sezone premijerno pripremamo u suradnji s Gradskim kazalištem u Klagenfurtu. Suvremena mala opera Vještica Hillary ide u operu premijera je duhovitoga djela namijenjenog najmlađima, u okviru na žalost zbog nedostatka druge scene nezaživljene ideje o operi za djecu, programu kakav uobičajeno imaju sve velike operne kuće. Nemoguće je u jubilarnoj sezoni ne imati na repertoaru i najpoznatije hrvatske opere - sezonu stoga otvaramo obnovom Zajčeva Nikole Šubića Zrinskog, obnovili smo ove sezone Gotovčeva Eru s onoga svijeta, a koncertom hrvatskih skladatelja od Vatroslava Lisinskog do naših suvremenika obilježit ćemo pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora na samom kraju jubilarne sezone zakonsku institucionalizaciju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Osnovan kao dio operne grane, datumom početka Baleta smatramo 4. studenoga 1876. kad je u okviru praizvedbe Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog, u koreografiji Ivane Freisinger izvođen balet, a Vila lutaka Josepha Bayera 3. ožujka 1892. prva je cjelovečernja baletna premijera. Miletić je, doduše, organizirao balet kao samostalnu granu, ali tek Margareta Froman započinje održavati kontinuitet ansambla od 1921., koji neprestano umjetnički raste a tek 1965. postaje administrativno samostalna umjetnička grana. Danas je Balet zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta velik i respektabilan ansambl koji interpretira različite glazbene i plesne stilove - od bijeloga baleta preko neoklasike do suvremenih koreografskih izraza. Budući da naš reprizni repertoar ima čvrst niz klasičnih naslova, u jubilarnoj sezoni odlučili smo se izrazito snažno okrenuti suvremenosti, skladateljima i koreografima - Leo Mujić i Anita Andreis (Tišina mog šuma), autorsku večer u koprodukciji s Muzičkim biennaleom na glazbu suvremenog hrvatskog skladatelja Krešimira Seletkovića i u koreografiji Martina Mullera, a između te dvije premijere i u Večeri tri baleta dva su klasika 20. stoljeća u nas neizvedenih djela (George Balanchine, Hans van Manen, i uz njih ulomak iz Minkusove Paquite).
Sezona 2010./2011. kao sto pedeseta sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu potvrdit će, sigurna sam, našu matičnu kuću kao mjesto žive kazališne suvremenosti, kakva je u svojim najboljim povijesnim trenucima uvijek, uostalom, i bila.

dr. sc. Ana Lederer, intendantica HNK u Zagrebu