Giuseppe Verdi

Giuseppe Verdi rodio se kao Joseph Fortunin François 10. listopada 1813. u selu Le Roncole kraj Busseta u pokrajini Parmi, u obitelji gostioničara. Prve glazbene poduke dobio je od seoskog učitelja i orguljaša kaptolske crkve, a već sa osam godina sam radi kao mjesni orguljaš. Otac ga je poslao u Busseto, gdje je nastavio školovanje i kao izrazito darovit mladić 1826. pronašao dobrotvora, imućnog trgovca i glazbenog amatera Antonija Barezzija, na čiji su poticaj 1828. nastale prve Verdijeve skladbe. Stipendiju za školovanje u Milanu dobio je 1831., ali ga je Konzervatorij odbio. To Verdi nikada nije zaboravio i poslije se protivio inicijativi da milanski konzervatorij dobije njegovo ime, koje i danas nosi. Svejedno je zahvaljujući dirigentu milanske Scale Vincenzu Lavigni stekao glazbenu naobrazbu. Prvu, nikada izvedenu operu Rocester, Verdi je skladao 1836., a iste se godine vjenčao s Margheritom Barezzi, kćeri svojeg dobrotvora. U sljedeće četiri godine doživljavao je jednu obiteljsku tragediju za drugom; umrli su mu kći Virginia, sin Icilio i supruga. Samo 26 mjesec dana poslije smrti sina 1839. u milanskoj je Scali s velikim uspjehom održana prva Verdijeva praizvedba, opera Oberto, grof svetog Bonifacija, a 1840., mjesec dana poslije smrti supruge i praizvedba komične opere Jedan dan kraljevanja ili Lažni Stanislas prema drami Vincenta Pineu-Duvala, koja je doživjela fijasko, zbog čega se Verdi zarekao da više neće skladati.

Ali kad je dobio libreto Nabucca, srećom je promijenio mišljenje te je skladao fenomenalnu operu koja je trijumfalno praizvedena u Scali u ožujku 1842., čime počinje jedna od najvećih i najsjajnijih opernih karijera na svijetu. Abigail u Nabuccu interpretirala je Giuseppina Strepponi koja će postati Verdijeva životna partnerica. Oduševljeno gledalište pratilo je Nabucca, koji je iste godine izveden i u bečkome Theater am Kärntnertor kao prva Verdijeva opera izvan Italije. Odmah slavan i izvan granica svoje domovine, sljedećih godina, koje sam naziva devet robijaških godina / anni di galera, napisao je dvanaest opera praizvedenih u opernim kućama Milana, Rima, Firence, Venecije, Napulja. Poslije Lombardijaca, već sljedeće 1844. izvedeni su Ernani u kazalištu La Fenice u Veneciji i Dva Foscarija prema Bayronu u Teatro Argentina u Rimu. Ernani je prvi libreto Verdijeva kasnije dugogodišnjeg suradnika Francesca Marije Piavea, a nastao je prema drami Victora Hugoa praizvedenoj 1830. godine. Verdi se kao i mnogi suvremenici oduševio tekstom, no slavnom se piscu opera nije svidjela jer je smatrao kako je libreto iznevjerio ideju djela. No, opera Ernani odmah je postigla velik uspjeh, što se Verdiju nije u Veneciji često događalo. Godine 1845. održane su praizvedbe Giovanne d’Arco u Scali, a zatim Alzira u Napulju. Iste je godine izveden i prvi Verdi u Hrvatskoj u riječkome Adamićevu kazalištu, Nabucco, kojim je ravnao Giovanni Zajitz, otac Ivana pl. Zajca. Godine 1846. Attila je praizveden u Veneciji, a sljedeća 1847. bila je iznimno plodna godina; čak tri Verdijeve nove opere izvedene su na tri različita mjesta: Macbeth u Firenzi, Razbojnici u Londonu, a Jeruzalem kao prerada Lombardijaca u Parizu. Macbeth je prva Verdijeva opera nastala prema predlošku Williama Shakespearea i tek puno godina poslije slijedili su Otello i Falstaff.

Revolucionarne 1848. godine, kada se ponovno rasplamsao risorgimento, revolucionarno nacionalni pokret za ujedinjenje Italije, Verdi je u Parizu bio jedan od potpisnika deklaracije za ujedinjenje te na nagovor revolucionara Giovannija Mazzinija skladao patriotsku himnu Suona la tromba / Zvuči trublja. Godine 1849. praizvedene su opere Bitka kod Legnana u Rimu te Luisa Miller u napuljskom kazalištu San Carlo, a 1850. opera Stiffelio u Trstu.

U Veneciji je poslije mnogo muka s cenzurom 1851. praizveden Rigoletto, kao prvi dio latinske trilogije, prema Hugoovu predlošku, a uspjeh je bio golem. Rigoletto je označio početak realizma na opernoj sceni. U Zagrebu je prvi put izvedeno Verdijevo djelo 1852. godine, bio je to Ernani u izvedbi talijanske operne družine. Apsolutni svjetski hit Trubadur praizveden je već sljedeće 1853. godine u Rimu te je s golemim uspjehom iste godine igrao u Grčkoj i na Malti, a sljedeće u Brazilu, Urugvaju, Egiptu, na Kubi… Te je godine, samo tri mjeseca poslije praizvedbe Trubadura, praizvedena i opera Traviata, kojom je zaokružena latinska trilogija, u venecijanskom La Fenice, gdje je doživjela fijasko. Opera je isfućkana jer nitko nije želio suosjećati sa sudbinom posrnule žene na opernoj sceni. Verdi je bio ogorčen, ali je ubrzo dobio satisfakciju, u istom gradu četrnaest mjeseci kasnije, ali u kazalištu San Benedetto, djelo je doživjelo trijumf. Ovim trima velikim operama koje su na scenu donijele likove koje se ne može nazvati herojima promijenio se odnos prema operi, koja se počinje baviti nedovoljno uzvišenim likovima i njihovim ljudskim dilemama, strahovima, unutrašnjim osjećajima i sukobim, svime svojstvenim svakoj ljudskoj jedinki, jer Verdiju ništa ljudsko nije bilo strano, a to je bila njegova osnovna ljudska i umjetnička preokupacija do kraja. Godine 1855. Verdi počinje skladati za parišku Operu, što je bila velika želja svih onodobnih skladatelja, u kojoj je pripremio praizvedbe Sicilijanskih večernji i kasnije Don Carlosa.

Za venecijanski je La Fenice skladao Simona Boccanegru, neuspjelo praizvedenog 1857., dok je praizvedba Arolda, što je zapravo prerađeni Stiffelio, osrednje prošla u Riminiju. Zatim se Verdi na određeno vrijeme povukao na svoje imanje Sant’ Agata, gdje se bavio zemljoradnjom i vinogradarstvom te stvarao novu operu Krabuljni ples, koji će poslije burnih neprilika s cenzorima Napulja i Rima doživjeti golem uspjeh dvije godine kasnije, 1859.

Kada je Viktor Emanuel Drugi 1861. postao kralj ujedinjene Italije, ostvario se revolucionarni poklik VIVA VERDI koji je nekoliko godina bio sinonim za Vittorio Emanuele re d’Italia / Vittorio Emanuele kralj Italije. Verdi je postao narodni zastupnik srednje Italije, počasni građanin Parme i Bologne te član francuske Akademije lijepih umjetnosti. Dobivši primamljivu ponudu talijanskih pjevača koji su djelovali u Sankt Peterburgu, 1862. s Giuseppinom je bio na praizvedbi svoje opere Moć sudbine. Godine 1867. u Parizu je praizveden Don Carlos, poslije Razbojnika i Luise Miller, treća Verdijeva opera nastala prema predlošku Friedricha Schillera, koja je izazvala podijeljena mišljenja. Slavnoga talijanskog književnika Alessandra Manzonija, čije je djelo vrlo cijenio, Verdi je upoznao 1868., a šest godina kasnije posvetio mu je svoj Requiem. 

Vrhunac Verdijeva stvaralaštva Aida praizvedena je 1871. u Kairu na svečanosti otvorenja kairskoga opernog kazališta kojoj je za milansku premijeru, godinu poslije, dopisana arija na Nilu. Poslije toga Verdi punih šesnaest godina nije napisao novu operu. Godine 1873. u Napulju je praizveden njegov Gudački kvartet, a zatim je uslijedio niz Verdijevih dirigentskih nastupa te premijere prerađenih opera Simon Boccanegra i Don Carlos u Milanu. Svoju pretposljednju operu Otello,Verdi je stvarao nekoliko godina, surađujući s libretistom Arrigom Boitom, a praizvedba u Scali 1887. bila je pravi trijumf. Praizvedba Falstaffa 1893. u Scali bila je vrhunac Verdijeve slave i genijalnosti. Sve na svijetu tek je šala, ruga se autor kroz usta ostarjela viteza u finalu Falstaffa, za koji je libreto prema Shakespeareu ponovno napisao Boito.

Godine 1895., kada je imao osamdeset dvije godine, Verdi je počeo ostvarivati zamisao o zakladi i Kući za odmor / Casa di Riposo, koju je namijenio ostarjelim siromašnim glazbenicima, a koja je službeno utemeljena 1899. Tada je sastavio i oporuku; golem imetak ostavio je zakladi, siromašnima i bolesnima u Genovi, Villanovi, Le Roncoleu i Bussetu, a određene je iznose namijenio za stipendije onima iz Busseta koji žele studirati poljoprivredu. Njegova dugogodišnja supruga Giuseppina Strepponi umrla je četiri godine prije njega, 1897. Giuseppe Verdi umro je 27. siječnja 1901. i privremeno je pokopan uz suprugu na milanskom groblju, a poslije su posmrtni ostaci preneseni u kapelicu Kuće za odmor kako bi Verdi počivao uz svoje glazbenike. Na posljednji ga je počinak otpratio zbor od devet stotina pjevača koji je pod Toscaninijevim vodstvom otpjevao Va pensiero iz opere Nabucco.