Gaetano Donizetti

Domenico Gaetano Maria Donizetti rodio se 29. studenoga 1797. u Bergamu. Iako je potekao iz  siromašne obitelji, zahvaljujući rano pokazanomu glazbenom talentu, dobio je najbolju tada dostupnu glazbenu naobrazbu. Za to se pobrinuo njemački skladatelj  Simon Mayr, tadašnji majstor kapele u Bergamu, koji mu je dao glazbene temelje iz klavira, solfeggia i viole te osigurao stipendiju za studij na Muzičkoj akademiji u Bologni.

Već na prvoj godini studija napisao je komičnu jednočinsku operu  Il Pigmalione, izvedenu tek 1860. Kako bi imao novaca za život, počeo je puno pisati, prihvativši svaku ponuđenu narudžbu. U tome prvom stvaralačkom razdoblju skladao je, među ostalim, herojsku operu  Enrico di Borgogna, jednočinku Una follia / Ludost, komičnu operu In falegname di Livonia / Livonijski stolar, praizvedene u Veneciji. Prvi priznati uspjeh donijela mu je herojska opera Zoraida di Grenata, praizvedena 1822. u Rimu, zahvaljujući kojoj ga je uočio slavni mecena i intendant napuljskoga Teatro San Carlo Domenico Barbaia i odveo u Napulj.

Za vrijeme rada na operi Zoraida, u Rimu je upoznao i strasno se zaljubio u Virginiju Vaselli, koja je 1828. postala njegova supruga i rodila mu troje djece. Nijedno od djece nije živjelo dulje od nekoliko dana, a i njegova voljena supruga umrla je 1837. u strašnoj epidemiji kolere, s dvadeset devet godina.  Nikada nije prebolio te tragedije, što se uveliko odražavalo na njegovo zdravlje i psihu.

Godine provedene u Napulju bile su razdoblje neumorna naukovanja, stvaranja i stalnih pokusa. Ponekad  bi napisao i po četiri operna djela godišnje, trudeći se steći vještinu u svim opernim vrstama koje su tada vladale. U tome je razdoblju  skladao 33 opere, među kojima operu semiseriu  La zingara / Ciganka, jednočinsku farsu prema Corneilleovoj komediji  La lettera anonima / Anonimna  pisma, operu semiseriu Chiara e Serafina, melodrammu Alfredo il grande / Veliki Alfredo, operu semiseriu  Emilia di Liverpool, šaljivu parodiju  Le convenienze ed inconvenienze teatrali / Kazališne zgode i nezgode, opere  Alahor in Granata, Otto mesi in due ore/Osam mjeseci u dva sata, Elvida, Don Gregorio, Gabriella di Vergy i dr.

Godine 1830. s velikim je uspjehom praizvedena lirska tragedija  Anna Bolena u milanskome Teatro Carcano, druga iz ciklusu o Tudorima ( Elisabetta  o Il castello di Kenilworth, Maria Stuarda, prema Schillerovoj tragediji, Roberto Devereux, prema Ancelotovu kazališnom komadu).  Iste godine napisao je jednu od svojih najvećih uspješnica, komičnu operu L’elisir d’amore / Ljubavni napitak, prema predlošcima E. Scribea i S. Malapartea, praizvedenu dvije godine kasnije također u Milanu. Iako se nikada nije odrekao skladanja komičnih opera, u razdoblju do napuštanja Napulja, većinom se posvetio ozbiljnim operama kakve su  Il furioso all’Isola di San Domingo / Pobješnjeli s otoka San Domingo, nastala prema Cervantesu, a praizvedena u Rimu 1833. godine. Lucrezia Borgia, nastala prema istoimenoj drami Victora Hugoa, praizvedena je iste godine u Milanu, i zbog političkih implikacija stalno je bila na meti cenzorima, a poslije pariške premijere sedam godina kasnije, Hugo je pokrenuo parnicu zbog povrede autorskih prava i dobio je. U toj godini praizvedena je u Firenzi lirska tragedija  Parisina d’Este, nastala prema Byronu, osobito draga  samome skladatelju, a već sljedeće u Napulju, jedno od remek-djela romantične opere  Lucia di Lammermoor, prema romanu Waltera Scotta.  Stekavši prvorazredan ugled,  Donizetti je  postao jednim od najutjecajnijih skladatelja talijanske, ali i međunarodne operne scene.

No, svejedno je u  Italiji stalno imao problema s cenzorima i uvijek se bunio protiv sitničavih ograničenja koja su priječila da se na pozornici prikazuju vjerski sadržaji ili vladari sa slabostima ljudskih bića, a osobito poslije 1830. kada se upustio u otvorenu bitku s njima, stalno na rubu da ga to košta egzistencije. Sadržaji iz engleske povijesti još su nekako prolazili kod talijanskih cenzora, ali ne i ostali, pa je nemalen broj opera prikazan u osakaćenu obliku.

U tadašnju opernu metropolu Pariz preselio se 1838. iz više razloga; obiteljske tragedije doprinijele su odluci, ali i veća sloboda u biranju opernih sadržaja, veći honorari i tantijemi te mogućnost stjecanja još većega ugleda. Time je započelo treće Donizettijevo stvaralačko razdoblje  u kojemu je nastalo dvanaest opernih djela, među kojima sadam pisanih za pariške operne scene. Nakon što je preradio u Italiji zabranjenu operu vjerske teme Poliuto u Les martyrs / Mučenici, za koju je libreto pisao sa Scribeom  i radio na operi Le duc d’Albe / Vojvoda od Albe, koju nije dovršio, djelo s kojim se na veliko veselje pariške publike tamo predstavio prvi put, bila je komična opera  La fille du régiment / Kći pukovnije, praizvedena 1840. u Opéra-Comique. Iste je godine skladao tzv. veliku operu La favorite / Milosnica, za koju je Toscanini rekao svaka nota je majstorska i koja je uz Luciu di Lammermoor svakako njegova najuspješnija opera seria.

Spektakularan uspjeh u Parizu Donizetti je doživio i s komičnom operom  Don Pasquale 1843., po mišljenju mnogih jednom od najvećih majstorstava  žanra. Već iste godine premijerno je izvođena u Londonu, Milanu, Bruxellesu, a ubrzo i u Hannoveru, Sankt Peterburgu i New Orleansu, itd. Vidjevši je, oduševljeni Heinrich Heine je zapisao: Tome Talijanu ne manjka uspjeha. Njegov  talent  je golem, a još je veća njegova plodnost, u čemu se lako može usporediti sa zecom. Naime, tijekom dvadesetosmogodišnje karijere Donizetti je napisao 74 operna djela, 3 oratorija, 16 simfonija,  90 komornih djela, oko 110 crkvenih skladbi, više klavirskih djela i oko 250 solo pjesama, dueta i terceta.

Godine 1842. pozvali su ga s habsburškoga dvora da preuzme mjesto Hofkapellmeistera, pa je sljedeće tri godine stalno putovao na relaciji Pariz – Beč, samo rijetko posjećujući domovinu. U bečkome Körntnertortheateru je 1842. praizvedena njegova melodramma Linde di Chamounix, a godinu kasnije i danas zaboravljena, mračna i hermetična opera  Maria di Rohan. Posljednja  napisana opera  Dom Sébastien, roi de Portugal , izvedana u Parizu 1843. i Beču 1845., kao ambiciozni operni projekt  koji je sintetizirao elemente opere seria  i grand opére, bio je po mnogima neujednačene kvalitete, što se pripisalo skladateljevoj uznapredovaloj bolesti.

Godinama je pobolijevao, patio od glavobolja i različitih duševnih bolesti, pa je godine 1846. morao biti smješten u sanatorij za duševne bolesnike  u Ivry-sur-Seine, u blizini Pariza, odakle su ga brat i prijatelji, oduzeta i posve lišena moći govora odveli kući u Bergamo, i njegovali sve do smrti. Umro je 8. travnja 1848. u Bergamu.

U tenutku smrti bio je vodeći autor talijanske operne scene, a svako četvrto izvođeno djelo bilo je njegovo. Iako stvarajući unutar konvencija svojega vremena, pronašao je mnoge načine kako ih prilagoditi raznolikim dramskim potrebama. Skladateljska veličina Donizettija ogleda se u izvanrednom i nepredvidivu bogatstvu upotrebe zatečenih formi, kojima se služio kako bi ostvario vlastite ideje o glazbenomu teatru, postigavši glazbenu samosvojnost. U njegovim djelima melodija se rastvara na poticaj riječi otkrivajući se mnoštvom osjećaja, recitativi postaju raznoliki i povezani s psihologijom likova, sve je protkano širokim evokativnim frazama i  uzvišenim ushitom, dok orkestar sudjeluje cijelim svojim bogatstvom. S njegovim djelima, uz ona nešto starijega Rossinija i nešto mlađega Bellinija stvoren je pojam rane talijanske romantične opere, nazvan  bel canto.

U Donizettijevoj glazbi  nalazimo dosjetku i vedrinu kralja buffonesce Rossinija, melankoliju vjerojatno najmelankoličnijega Bellinija, ali  otkrivamo novu snagu i dramatiku onoga koji tek dolazi, Verdija. Stoga nije pretjerano Donizettijev doprinos razvoju glazbene misli okarakterizirati proročanskim, jer kako bismo drugačije nazvali onoga koji povezuje prošlost s onim što će tek doći. ( Prema tekstu Mire Belamarića u programskoj knjižici Don Pasqualea, HNK u Zagrebu, 1984.)

Iako poznat, prije svega, kao melodičar koji je maestralno znao oblikovati virtuozne pjevačke partije, istaknuo se i kao autor komične talijanske opere buffo.

Tome žanru pripada i Don Pasquale, posljednji pariški dragulj, napisan prema uobičajenu obrascu komične opere, koji izvanrednim prepletanjem ideja s čarima ljubavne podoknice donosi  neku novu melankoliju. Libreto, građen na likovima talijanske pučke commedie dell’arte, napisao je Donizetti u zajedništvu s libretistom Ruffinijem, prema jednoj ranijoj talijanskoj komičnoj operi, danas zaboravljena autora Stefana Pavesija. Dok je u libretu  Don Pasquale običan ismijan starac, u operi on postaje iskrenim i patetičnim protagonistom  jedne  briljantne komične opere reljefno ocrtanih karaktera,  spretno razvijenih situacija,  južnjački poletne, pune temperamenta, izrazito bogate melodične invencije, u kojoj je glazba u potpunosti saživljena s tekstom i likovima. Simpatiju koju osjećamo prema Pasqualeu, osjećao je i  autor, možda zato što je  inicirana prepoznavanjem, jer Donizetti je poput svojega junaka, čas duhovit, starački prgav, djetinjasto naivan, u ljubavnome zanosu nevjerojatno galantan, da bi ubrzo, kada mu se sve nedaće ovoga svijeta svale na glavu postao beznadežno sjetnim, vrijednim sažaljenja, ali uvijek, i u najtežim trenucima, nepopravljivo optimističnim. A optimizmom zrači  veliki dio njegova opusa.