Friedrich Schiller

Njemački pjesnik, dramatičar, filozof, povjesničar i teoretičar umjetnosti Johann Christoph Friedrich von Schiller rodio se 10. studenoga 1759. u Marbachu na rijeci Neckar u Württembergu kao jedini sin, a imao je pet sestara, vojnog liječnika. Odgojen u obitelji koja mu je usadila duboka religiozna shvaćanja, želio se posvetiti teologiji i pravu, no württemberški vojvoda Karl Eugen poslao ga je kao časničkog sina u vojnu školu i na Vojnu akademiju. Tijekom osam godina školovanja provedenih u Stuttgartu studirao je pravo i završio medicinu, no usporedno je učio i druge znanosti te mnogo čitao svjetske dramatičare filozofe i teologe. Još tijekom studija počinje pisati ljubavnu i refleksivnu poeziju u duhu romantičnog idealizma u kojoj izražava filozofska shvaćanja ljepote, dobrote i istine.

Teško podnoseći stegu koju je nametao režim vojne škole, rano je naučio cijeniti slobodu. Njegovo prvo djelo, drama Razbojnici, o plemenitom mladiću koji postaje razbojnik kako bi se borio protiv društvene nepravde, postiglo je golem uspjeh. Mladi je pjesnik u svojemu buntovničkom zanosu znao pogoditi pravo raspoloženje građanstva pritisnutog teretom feudalnog apsolutizma.  S tim je djelom njemački smjer Sturm und Drang, koji su suvremenici nazivali razdoblje genija, dobilo svoje najpopularnije dramsko ostvarenje. Poslije dva izdanja u samo dvije godine drama je u siječnju 1782. praizvedena u Mannheimu, a Schiller je bez dopuštenja otišao na premijeru, zbog čega je prijavljen vojvodi i uhićen. Sve je teže izdržavao krutu vojnu stegu koja je branila slobodu ali i književni rad te ujesen iste godine bježi preko württemberške granice i počinje karijeru kazališnog pisca. Godine 1783. napisao je dramu Fiescova urota u Genovi u kojoj ponovno obrađuje temu slobode i prava. Postaje kućni pisac mannheimskoga kazališta u kojemu je 1784. praizvedena drama Spletka i ljubav, ponovno oštra osuda apsolutizma i netolerancije, s idealiziranom slikom ljubavi i građanske sredine. Osniva časopis Rajnska Thalija u kojemu 1785. tiska svoju slavnu Odu radosti, u kojoj veliča ideal bratstva i ujedinjenosti čovječanstva, koja je postala temelj četvrtog stavka Beethovenove Devete simfonije (1824.), a od 1985. je himna ujedinjene Europe.

Povijesnu dramu Don Carlos / Don Karlos, Infant von Spanien, na kojoj je dugo radio, objavio je 1787. te je i ona, kao većina Schillerovih djela, prožeta apoteozom slobode, izražavajući buntovne misli građana Europe, zbog čega je i dobio titulu počasnoga građanina Republike Francuske, kojom ga je počastio francuski revolucionarni Konvent. U Don Karlosu Schiller je prihvatio elemente klasicističke dramaturgije, a opredijelivši se za poetsko stiliziran govor, udaljio se od proze i počeo pisati u petostopnom jampskom stihu, blankversu, koji je od vremena Lessingova Nathana mudroga postao glavni stih njemačke drame sve do 19. stoljeća. Uvijek zaokupljen međuodnosima likova koji su zamršeni i isprepleteni, Schiller je u većini svojih djela stvorio snažne dramske situacije te zanimljive, slojevite, žive i istinske karaktere.

Od 1789. profesor je povijesti na Sveučilištu u Jeni gdje piše svoja jedina povijesna djela kojima potvrđuje vlastito shvaćanje povijesnog napretka kojemu je osnova borba za ideje slobode i pravičnosti; Povijest osamostaljenja Nizozemske, Povijest Tridesetogodišnjeg rata, Vitezovi i srednjovjekovlje i dr.

Uz dramsko stvaralaštvo sve se više bavi filozofijom pišući estetsko-filozofske studije i književno-teorijske traktate, od kojih su najpoznatiji O estetskom odgoju čovjekovu i O naivnom i sentimentalnom pjesništvu. Iz tog razdoblja datira Schillerovo prisno prijateljstvo s Johannom Wolfgangom von Goetheom, neobično važno za njegov daljnji rad i djelovanje. Schiller piše balade o antičkim temama; Polikratov prsten, Jamstvo, Ibikovi ždralovi, obrađuje srednjovjekovno-romantičke motive; Rukavica, Borba sa zmajem te piše poznatu Poemu o zvonu. 

Od 1799. s obitelji živi u Weimaru kod prijatelja Goethea, na njegov se nagovor vraća dramskom stvaralaštvu i tada nastaju njegova najbolja djela. Na Goetheov poticaj 1800. počinje pisati najopsežnije djelo, kroniku Tridesetogodišnjeg rata, dramsku trilogiju Wallenstein, iste godine završava tragediju Maria Stuart, zatim Djevicu Orleansku, Turandot, Messinsku vjerenicu. S Goetheom osniva kazalište u Weimaru, koje postaje vodeće njemačko kazalište. Godine 1802. weimarski vojvoda dodijelio mu je plemićku titulu za iznimna dostignuća.

Djelom Wilhelm Tell, napisanim 1804. o narodnoj borbi protiv tuđinske vlasti, stvorio je jednu od najpopularnijih drama 19. stoljeća, često zabranjivanu u mnogim političkim sustavima. Sva vrhunska djela iz posljednjeg razdoblja 30 stvaralaštva utemeljena na povijesti obrađuju iznimne povijesne likove koji u sukobu s okolnostima i vlastitom savješću, po cijenu života, nastoje očuvati dostojanstvo i vlastiti poziv.

Slavljen još za života Schiller je svojim stvaralaštvom ostvario kulturnopovijesnu sintezu književnosti, umjetnosti i filozofije ostavljajući snažan pečat u njemačkome i europskom duhovnom razvoju budućih razdoblja. Friedrich Schiller, dugo bolestan od tuberkuloze, umro je 9. svibnja 1805. u Weimaru, ostavivši mnoga započeta dramska djela nedovršenima.