Povezano

Filozofski teatar – kazalište kao mjesto susreta i avanture

filozofski2

Filozofija i kazalište – barem kada se radi o zapadnoj tradiciji – rođeni su na istome mjestu u istom trenutku: u antičkoj Grčkoj u 6. stoljeću prije Krista. Prvi filozof, Tales, umro je oko 546. godine prije Krista. Samo desetak godina poslije, Tespis je osvojio prvu nagradu za ono što danas nazivamo glumom. Prema legendi, Tespis je iznenadio publiku kada je skočio na poleđinu drvene košarice i recitirao poeziju kao da je jedan od likova čije je stihove citirao. Time je zauvijek promijenio i način na koji pričamo priče, ali i način na koji shvaćamo uloge.

Veza između filozofije i kazališta uvijek je bila jača nego veza između filozofije i bilo kojega drugog medija. Najpoznatija i najutjecajnija djela Jean-Paula Sartrea nedvojbeno su njegove drame, kao što je i Bertolt Brecht promišljanju radikalne politike pristupio upravo kroz kazalište i putem njega razradio svoj epski teatar. Premda je u svojoj Republici Platon napao tadašnje atensko kazalište, svi Platonovi dijalozi mogu se čitati i kao drame, a najraniji izvor iz kojega prvi put upoznajemo Sokrata ponovno je jedno dramsko djelo – Aristofanova komedija Oblaci. Mnogi su filozofi, uključujući Aristotela, Hegela i Nietzschea, pisali o kazalištu, a mnogi među njima, poput Machiavellija, Voltairea ili Susan Sontag, pisali su i vlastite drame. Sontag je i režirala, u Sarajevu pod opsadom.

Ukratko, od svojih početaka  filozofija i kazalište razvijaju se u međusobno neraskidivoj vezi. Prepiska između Nietzschea i Strindberga ili susret između Brechta i Benjamina nisu samo obilježili povijest filozofije, nego i promišljanja o kazalištu. Među suvremenim filozofima, koji ne samo da su pisali o kazalištu nego su i sami autori drama, svakako se ističu Alain Badiou, Antonio Negri, a odnedavno i Tariq Ali. Velika nam je čast što će se jedan od vodećih svjetskih filozofa, Slavoj Žižek, upravo u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu prvi put okušati i kao dramski pisac, uz vlastitu verziju Antigone. Cilj nam je da najzanimljiviji filozofi današnjice ponude vlastita dramska djela ili reinterpretiraju poznate klasike, u suradnji s domaćim i regionalnim redateljima i glumcima. Cilj nam je, nimalo skromno, da se ponovno oživotvori ta pupčana veza filozofije i kazališta.

Uz godišnje premijere, u Hrvatskome narodnom kazalištu će se u sklopu Filozofskog teatra jedanput na mjesec održavati debate o kazalištu i društvu, vraćajući filozofiju u kazalište i kazalište filozofiji. Međutim, cilj Filozofskog teatra nije baviti se isključivo kazalištem ili filozofijom, nego prije svega reafirmirati kazalište kao javni prostor, središnje kazalište u državi pretvoriti ujedno u središnje mjesto javne riječi i promišljanja, čime bi doista postalo i narodno i središnje.

U svojoj trideset i sedmoj godini Jerzy Grotowski pokušao je odgovoriti na pitanje Što je živo? te došao do sljedećeg zaključka: Neke su riječi mrtve, premda ih i dalje koristimo. Među njima su riječi poput: predstava, spektakl, kazalište, publika itd. Ali što je živo? Avantura i susret. Ne treba se bojati – pa čak ni narodnoga – kazališta kao mjesta avanture i susreta. Ako iz kazališta ne izađemo kao drugačiji ljudi, čemu onda još uopće kazalište? I zašto uopće još ići u kazalište ako ne očekujemo da će nam se nešto dogoditi, da ćemo nešto osjetiti, da ćemo promijeniti mišljenje, da ćemo vidjeti sebe i upoznati druge. Kada bismo u dvije riječi morali opisati Filozofski teatar, bile bi to ni manje ni više nego upravo riječi – avantura i susret.

Srećko Horvat