Eimuntas Nekrošius

Jedan od najcjenjenijih suvremenih europskih redatelja, Eimuntas Nekrošius rođen je 1952. godine u Litvi. Diplomirao je na Institutu kazališnih umjetnosti Lunačarski u Moskvi 1978. godine, kada se vraća u domovinu. Odmah je angažiran kao redatelj u tamošnjim kazalištima, najčešće u Državnome dramskom kazalištu u Kaunasu i Državnome kazalištu mladih u Vilniusu, u kojemu je proveo više od dvanaest sezona te režirao uspješnice: Četverokut Jelisejeve, Ljubav i smrt u Veroni Antanelisa i gede, Pirosmani, Pirosmani Korastyliova, Dan dugačak kao stoljeće Aitmatova, Ujak Vanja Čehova, Nos gogolja. Od 1991. do 1997. Nekrošius je bio ravnatelj i stalni redatelj Međunarodnoga litavskog kazališnog festivala LIfE, na kojemu je postavio predstave Mozart i Salieri. Don Juan. Pir u doba kuge Puškina, Tri sestre Čehova i Ljubav i Smrt u Veroni Antanelisa i gede. Sve predstave gostovale su na mnogim međunarodnim kazališnim festivalima. Posebnu nagradu kao redatelj godine primio je 1994. od Litavske kazališne unije kao i Nagradu baltičkog skupa za predstavu Mozart i Salieri. Don Juan. Pir u doba kuge, koja je proglašena najboljom predstavom na Baltiku. Iste godine Europska kazališna unija i talijanski Taormina Arte Committee nagradili su Nekrošiusa nagradom za nove europske kazališne trendove. godine 1997. režirao je jedno od svojih najuspješnijih djela, Shakespeareova Hamleta, nagrađenog Zlatnom maskom koju dodjeljuje ruski međunarodni kazališni festival za najbolju stranu kazališnu produkciju, a istu je nagradu dobio 1999. i 2004. Hamlet je izveden na gotovo svim glavnim europskim kazališnim festivalima gdje je ovjenčan mnogobrojnim nagradama. Sljedeće godine odlikovan je Ordenom treće klase velikoga kneza gediminasa te je dobio i Litavsku nacionalnu nagradu. Od 1998. Nekrošius je umjetnički ravnatelj Kazališnog studija Meno Fortas osnovanog iste godine, u kojemu je sljedeće godine postavio iznimno uspješna Shakespeareova Macbetha. Svoje viđenje Shakespeareova Othella postavio je 2001. u Veneciji, a predstava je iste godine proglašena najboljom predstavom na sarajevskom festivalu malih scena i Nekrošius je nagrađen kao najbolji redatelj festivala. Iste je godine dobio i prestižnu međunarodnu nagradu Stanislavski u Moskvi.

Prvu opernu režiju napravio je 2002. godine, Verdijev Macbeth u Teatro Comunale u firenci. Sljedeće je godine postavio nova djela Godišnja doba. Radosti proljeća i Godišnja doba. Bogatstvo jeseni temeljena na epskoj poemi litavskoga pisca Kristijonasa Donelaitisa. Iste je godine primio godišnju nagradu litavskog Ministarstva kulture kao redatelj godine za predstavu Godišnja doba te Nagradu Zlatna maska, ruskoga međunarodnog kazališnog festivala. Njegovu postavu Čehovljeva Višnjika 2003. u Moskvi ruski su kazališni kritičari proglasili najvažnijom i najistaknutijom produkcijom drame ruskoga autora u zadnjem desetljeću te joj dodijelili posebnu nagradu Zlatna maska.

U produkciji Meno Fortasa je 2004. postavio poetično djelo temeljeno na Starom zavjetu Pjesmu nad pjesmama, kojom aktualizira potragu za novim kazališnim oblikom izražavanja, u kojemu prevladavaju emocije i vizualni izraz. Predstava je iznimno dobro prihvaćana gdje god je gostovala, u Italiji, Rusiji i Litvi. godine 2005. režirao je dvije opere, Rosenthalovu djecu Desjatnikova u moskovskom Boljšoj teatru i Borisa Godunova Musorgskoga, premijerno izvedenog u firentinskom Teatro Comunale, a sljedeće je godine režirao goetheova Fausta u Kazalištu Meno Fortas i Wagnerove Walküre u Litavskome nacionalnom kazalištu. Slijedile su njegove produkcije drame Ane Karenjine prema Tolstoju u Emilia Romagna Teatro u Modeni i opere Priča o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova u Teatro Lirico u Cagliariju i moskovskom Boljšoj teatru. U sklopu programa Vilnius – europska prijestolnica kulture 2009. je režirao Idiota Dostojevskoga s kazališnom kompanijom Meno Fortas, predstava je puno gostovala diljem svijeta te dobila jednu od glavnih litavskih nagrada Zlatni scenski križ kao najbolja kazališna predstava sezone. U milanskoj Scali 2010. je postavio gounodova Fausta, za što je dobio prestižnu talijansku nagradu UBU. Sljedeće je godine režirao Camusova Caligulu u moskovskom Kazalištu nacija i Verdijeva Otella u Litavskome nacionalnom kazalištu, a s kazališnom grupom Meno Fortas 2012. je inscenirao Danteovu Božanstvenu komediju i Danteov Raj u Teatro Olimpico u Vicenzi iste godine.

Ponovno je postavio Verdijeva Otella u Teatro Petruzzelli u Bariju i Teatro Lirico u Cagliariju 2013. te operu Qudsja Zaher Paveła Szymańskija u Velikom kazalištu u Varšavi. Zatim je radio na umjetničkom programu za Ciklus klasičnih predstava koje su bile predstavljene u Teatro Olimpico u Vicenzi 2014. godine. Njegova Knjiga o Jobu temeljena na Starom zavjetu izvedena je u kazalištu Meno Fortas, Boris Godunov Musorgskoga izveden je u Litavskome nacionalnom kazalištu, a najnovija dramska produkcija Umjetnik u gladovanju franza Kafke u kazalištu Meno Fortas. Ove je godine u varšavskom Narodnom kazalištu premijerno izveden Dziady Adama Mickiewicza.

Svojim neobičnim predstavama Eimuntas Nekrošius već desetljećima pobuđuje zanimanje ne samo u domovini nego i diljem Europe, a mnoga od njegovih iznimno uspješnih uprizorenja i dalje se izvode na pozornicama mnogih zemalja i na kazališnim festivalima. U posljednjih je četrdesetak godina režirao brojne kazališne predstave, postavši najpoznatiji litavski redatelj i svakako jedan od značajnijih europskih redatelja čije predstave redovito izazivaju aklamaciju publike i službene kritike. Za svoj je umjetnički rad, osim navedenih, dobio mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja.

Hrvatska publika imala je priliku vidjeti njegovu slavnu režiju Čehovljeva Višnjika koji je krajem 1980-ih gostovao u Zagrebu, dok se izvedba Shakespeareova Othella pamti kao veliki događaj u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Predstava Godišnja doba. Radosti proljeća Kristijonasa Donelaitisa prikazana je u sklopu festivala svjetskog kazališta u zagrebačkom HNK 2003. godine.

Režija jedne od ranih Čehovljevih drama Ivanov prvo je gostovanje Eimuntasa Nekrošiusa u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu.