Dvorišna blaga Gornjega grada

Osim Šafranekovima, Gornji grad pružio je dom još jednoj maloj, ali voljenoj zagrebačkoj obitelji – obitelji radijskih amatera-entuzijasta koji će, gotovo deset godina prije nastanka Majerovih zapisa Iz dnevnika malog Perice, u zagrebački eter odaslati prve radijske signale, čime je započeo rad Radio Zagreba. O tom nam velikom događaju iz jednoga malog gornjogradskog dvorišta nije ostalo mnogo podataka. Jutarnji list donio je sljedeći dan kratku informaciju o početku Radio Zagreba, a časopis Novosti događaj je u potpunosti prešutio. Međutim, književnik i novinar Rudolf Habeduš Katedralis, kao svjedok istoga prisjeća se: Sjeo sam u kut pokraj nekog kontrabasa i velikog bubnja i u času početka emisije pozorno promatrao profesora Krstu Odaka…  Dok je svirao Lijepu našu, vani u dvorištu ispod rascvale lipe u majskoj večeri, u modrikastoj kopreni tmine, sjedili su u garnituri naslonjača od trstike i stajali mnogi znatiželjnici. Prozorčići od studija bili su rastvoreni, čuo se glasovir i vidjelo se glasovirača i one koji su ga okruživali, a očekivalo se u glavnome što će na telefonu odgovoriti oni prijatelji koji su u svojim domovima na detektorima slušali tu prvu emisiju. Da li će uopće štogod čuti?

Radio, taj verglec bez drota, kako su ga u njegovim početcima nazivali, koji poput nevidljiva gosta zabavlja, obavještava, podučava, razgaljuje, umiruje, tješi, ali ponekad i obmanjuje i plaši svoje slušatelje, u ovome kazališnome almanahu posvećenom obitelji Šafranek uvodi nas kroz njihov špajzcimer i u svijet  Zagreba između dva rata. Kao duh staroga Zagreba na sceni se pojavljuju jedanaestero glumaca: Barbara Vicković, Vlasta Ramljak, Mirta Zečević, Dušan Gojić, Dora Lipovčan, Vanja Matujec, Nikša Kušelj, Iva Mihalić, Ivan Colarić, Ivan Glowatzky i Silvio Vovk, koji kroz ovu glazbeno-scensku izvedbu vrlo suptilno publiku smještaju u vlastiti glas, govorno preuzimajući odgovornost za trenutak, a ljepote i vrijednosti staroga Zagreba koje danas sve više prepoznajemo kao romantične sanjarije čije nam kvalitete otkrivaju romantičarski raspoloženi pisci i povjesničari, sada su tu, pred nama. Stari se Zagreb otvara pred nama kao knjiga, koja je doduše pisana rukopisom nekog drugog vremena, ali čije se čari nalaze upravo u tim zaboravljenim riječima i stilizaciji. U nastojanju da putem radio- valova  scenu ispuni taj izumirući duh grada, potrebno je bilo zaroniti među tanke, požutjele stranice starih novinskih materijala iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Tu su se inspirativnima pokazali tekstovi najrazličitijih vrsta; od dnevnih vijesti, oglasa – trgovačkih, ali i ljubavnih, humorističnog programa, recepata za kuhanje, političkih vijesti… i malo pomalo, otvoren je potpuno nov prostor igre unutar kojega je bilo moguće istkati sliku Zagreba između dva rata. U taj nas Zagreb ne nose više samo kultne starozagrebačke melodije, svima dobro poznate iz filma, nego ga pronalazimo u samome jeziku i diskursu zagrebačke svakodnevice,  novina, njegovih domova i kavana… Taj jezik pokazao se i izvedbeno važnim. Jezični materijali korišteni u predstavi nastoje se izgovarati u izvornu obliku, a netaknutima su ostavljeni upravo zato kako bi se odalo maksimalno poštovanje prema riječima i jeziku toga doba. Danas, svjedočimo vremenu u kojemu, polagano i bolno, kultura govora izumire, a užitak u činu govora pretvara se u puku razmjenu informacija. Svjesno privlačenje pozornosti na akt artikulacije ovdje se ispostavio kao jedan od važnijih redateljskih postupaka, čime, osim dobro poznate priče o obitelji Šafranek koja živi u svojim svakodnevnim purgerskim udobnostima međuratnoga Zagreba, primarna radnja na pozornici postaje i – govor sam.

U bijegu od stvari koje nas vizualno određuju, glumačko tijelo na pozornici dobiva mogućnost, ali i odgovornost, glasom ispuniti prostor koji dijeli s publikom. Fokus se s gledateljskoga čina premješta na slušateljski čin. Takva se inverzija u kazalištu može učiniti riskantnom, međutim, kad je riječ o njenoj opravdanosti vrijedi spomenuti i misao velikoga radijskog teoretičara Rudolfa Arnheima, koji auditivna svojstva izvedbe drži bližima i srodnijima dramskoj radnji nego vizualna. Upravo zato što većina zvukova implicira aktualno zbivanje – uhom je lakše percipirati događaj nego stanje. Pristanemo li slušati, pristali smo biti prisutni.

Na takav se pothvat, ipak, valja odlučiti s izvjesnim oprezom – pozornost kazališnoga gledatelja u tom se procesu pretvara u nešto prilično krhko i fragilno, što ne začuđuje s obzirom na perceptivnu realnost u kojoj smo svakodnevno bombardirani vizualnim informacijama, a čime je naš senzorni aparat prestao biti osjetljiv na zvuk. Takvu vrstu pozornosti nježno pokušavaju vratiti glumci ove predstave, koji su, osim sudionika priče o omiljenoj zagrebačkoj obitelji, ujedno i zaposlenici radija, spikeri, članovi radijskoga glazbenog sastava i radijski glumci, ukratko – nevidljivi, ali ugodni gosti gotovo svakog ondašnjeg zagrebačkog doma.

Nina Bajsić