1876. 19. siječnja, rođen je u Vrlici Milan, sin trgovca i malog posjednika Ive Begovića i Filomene rođ. Bressan.

1882. [?] Upisao se u prvi razred pučke škole u Vrlici.

1888. Položivši prijamni ispit, upisao se u II. razred realke u Splitu. Počeo drugovati s Vladimirom Nazorom, koji pohađa isti razred.

1891. 25. srpnja, pod pseudonimom Tugomir Cetinski, u pod listku zadarskoga “Narodnog lista” (br. 59) objavio prvu pjesmu, Nad spomenikom Viških junaka. Prigodom dvadesetpet-godišnjice viškog boja MDCCCLXVI, dne XX srpnja MDCCCXCI.

1893. U Splitu tiskao omanju zbirku pjesama Gretchen , pod istim pseudonimom .

1894. 27. - 29. srpnja, polagao ispit zrelosti, a 17. listopada upisao prirodoslovni studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme objavljivao u zadarskoj “Iskri” i “Vijencu”, a prvi dramolet, Pod ciganskim čadorom , u “Prosvjeti” (br. 15 i 16), i dalje kao Tugomir Cetinski.

1895. Počeo, pod vlastitim imenom, surađivati u sarajevskom časopisu “Nada”.

1896. Prekinuo studij te imenovan (2. listopada) za suplenta na Velikoj gimnaziji u Splitu. U Zagrebu tiskao zbirku Pjesme i počeo prevoditi tekstove za HNK.

1897. Položio diferencijalni ispit zrelosti na Doljnjogradskoj gimnaziji u Zagrebu (21. rujna). Ostavio mjesto suplenta u Splitu (30. rujna) i upisao V. semestar romanistike na Filozofskom fakultetu u Beču.

1898. U Beču pohađao slavističke kolegije kod Vatroslava Jagića, ponovno prekinuo studij te postao suplent na Nižoj gimnaziji u Zadru (21. listopada). Prve sonete iz Knjige Boccadoro objavio u “Hrvatskom salonu”.

1899. Do 4. veljače radio kao suplent u Zadru te potom nastavio studij u Beču.

1900. Oženio se pijanisticom Paulom Goršetić. U srpnju apsolvirao te počeo raditi kao suplent na Velikoj realci u Splitu (15. rujna; službeno imenovan 7. studenog). Sudjelovao u radu Književno-umjetničkog kluba (s Emanuelom Vidovićem i dr.). U Zagrebu, pod pseudonimom Xeres de la Maraja, tiskao Knjigu Boccadoro.

1901. Rodila se kći Božena. Dobio potporu za put u Italiju. Splitski amateri prikazali skazanje Marko Marulić koje je napisao u suradnji s Gajom Bulatom i Vinkom Lozovinom.

1902. Položio diplomski ispit iz talijanskog jezika (23. listopada).
U Pragu tiskao dramu Myrrha , pod pseudonimom Stanko Dušić.

1903. Dobivši svjedodžbu o položenom profesorskom ispitu (Beč, 20. lipnja), imenovan za “pravog učitelja” na Velikoj realci u Splitu (28. rujna). Putovao u Italiju i Poljsku. Splitski amateri izveli mu socijalnu dramu Za tuđu sreću.

1904. Posjetio Budimpeštu. U Zadru tiskao ciklus soneta Život za cara.

1905. Rodio se sin Branko. Jednočinka Venus victrix praizvedena u Zagrebu (HNK, 17. listopada) i tiskana u “Srpskom književnom glasniku” (br. 8 i 9).

1906. Priča Sjeverova kći tiskana u “Savremeniku” (br. 3), jednočinka Venus victrix u Splitu, a drama Gospođa Walewska u “Savremeniku” (br. 9) te kao knjiga u Zagrebu, gdje je i praizvedena (HNK, 1. rujna).

1907. Školsko vijeće u Zadru uskratilo mu stipendiju za Pariz.

1908. U lječilištu Topolščica upoznao Alfreda baruna von Bergera, ravnatelja Deutsches Schauspielhausa, koji ga je pozvao u Hamburg. Uprava Velike realke odobrila mu plaćeni dopust (14. prosinca).

1909. U veljači s Paulom i djecom došao u Hamburg te počeo volonterski raditi u kazalištu. U “Savremeniku” (br. 8-12) objavio dramu Stana Biučića, praizvedenu u zagrebačkom HNK (9. listopada).

1910. Novi ravnatelj Carl Hagemann imenovao ga u Hamburgu dramaturgom (u veljači). Uprava Velike realke produljila mu plaćeni dopust (13. rujna). Dobio Demetrovu nagradu za Stanu .

1911. Surađivao u “Hamburger Nachrichten” i “Narodnim Novi nama” tekstovima konferansa uoči hamburških premijera. U Zagrebu (HNK) režirao dvije predstave, u Beogradu (18. svibnja) održao predavanje O našem modernom pozorištu. Cenzura zabranila jednočinke Čičak (21. lipnja) i Biskupova sinovica (10. rujna).

1912. Prešao u Beč za redatelja i dramaturga na Neue Wiener Bühne. U Zagrebu mu izašla zbirka pjesama Vrelo.

1913. U prosincu, umrla mu je majka. Ne ostavljajući bečko kazalište, od svibnja do studenog surađivao sa Srpskim narodnim pozorištem u Novom Sadu kao dramaturg i redatelj, a u jesen putovao u Sarajevo radi sudjelovanja u osnutku zemaljskog kazališta.

1914. Podnio molbu za premještaj u HNK (21. siječnja); ponovno odbijen (24. ožujka). Dekretom od 22. srpnja imenovan “profesorom velike gimnazije u Sarajevu”, ali zbog rata ostao u Beču.

1915. 15. svibnja, mobiliziran u 1. bosanski bataljun u Beču; od listopada u odjelu poštanske cenzure, gdje je upoznao Annerl Spitzer. Prikazivanje komedije Laka služba praizvedene u Zagrebu (HNK, 4. studenog)redarstveno zabranjeno (9. studenog).

1916. U travnju, umro mu je otac. Premješten u vojnu intendanturu. Natjecao se za mjesto dramaturga u HNK (23. srpnja).

1917. 15. siječnja, dodijeljen Vojnom magazinu u Beču, a od 17. travnja pri bečkoj općini za opskrbu civilnog pučanstva. Promaknut u odjelnog asistenta (20. rujna). Podnio molbu za rastavu braka s Paulom.

1918. Iz veze s AnnerI rodio se sin Bruno. Pristupio Vojnoj misiji (jugoslavenskoj) u Beču.

1919. U siječnu, s Annerl i sinom Brunom preselio se u Maribor. Putovao kao kurir Vojne misije između Beča, Zagreba, Beograda i Budimpešte; sudjelovao pri ekshumaciji i pri jenosu posmrtnih ostataka Zrinskog i Frankopana iz Wiener Neustadta u Zagreb. Podnio molbu za profesuru u Zagrebu (9. veljače). Prestala mu služba u Vojnoj misiji (30. prosinca).

1920. Preselio se u Zagreb, u Jurjevsku ulicu 63a. Podnio u Beogradu molbu za mjesto u Umjetničkom odjeljenju Ministarstva prosvjete (20. veljače), ali je imenovan za profesora u Zagrebu (14. svibnja) te dodijeljen Glumačkoj školi (7. listopada). U jesen počeo objavljivati kazališne kritike u “Novostima”. Napisao roman Dunja u kovčegu (srpanj kolovoz).

1921. S Ljubom Wiesnerom počeo uređivati časopis “ Kritika” (od br. 3). Režirao jednu predstavu u HNK. Počeo, pod pseudonimima Malvolio, Hipolit i Ezop s Griča, objavljivati humoreske i feljtone u “Jutarnjem listu” i “Obzoru”. U Zagrebu tiskao Male komedije i roman Dunja u kovčegu , a HNK mu praizveo Male komedije (22. veljače).

1922. Časopis “Kritika” prestao izlaziti (s trobrojem 10-12). U Kamniku dogotovio (srpanj-kolovoz) te u Zagrebu tiskao dramu Svadbeni let .

1923. Sudski se rastavio od Paule i vjenčao s Annerl (23. ožujka). Uređivao, s Antunom Brankom Šimićem, časopis “ Savremenik”. Kao kazališni kritičar prešao u “Večer”. U Zagrebu tiskao knjigu humoreski Nasmijana srca, HNK praizveo Svadbeni let (18. travnja), a Male komedije izvodile se u Pragu.

1924. U siječnju i za ljetnih mjeseci boravio u Italiji te se Pismima iz Italije javljao u “Obzoru”. U Perugii dogotovio dramu Božji čovjek (kolovoz-rujan) tiskanu u Zagrebu u “Vijencu” (br. 23) i knjizi a praizvedenu u HNK(12. prosinca).

1925. Dobio Demetrovu nagradu za dramu Božji čovjek. Priredio te u Zagrebu tiskao Izabrane pjesme. U Sirmioneu i Zagrebu (srpanj-rujan) napisao Pustolova pred vratima . Prvu varijantu novele Kvartet objavio u “Obzoru” (br. 190). Božji čovjek izvodio se u Pragu i Brnu.

1926. U siječnju, obilježio 50. obljetnicu života i 25. rada (od Knjige Boccadoro). Razilazeći se s Annerl, ljeto proveo u Milanu, Veneciji, Lovranu i Kamniku, gdje je upoznao Danicu Rabenhalt.
U Zagrebu tiskan te praizveden (HNK, 9. siječnja) Pustolov pred vratima.

1927. Intendant HNK Vladimir Treščec imenovao ga ravnateljem Drame (19. travnja).

1928. Sudski se rastavio od Annerl i vjenčao s Danicom (19. ožujka). Potvrđeno njegovo imenovanje za ravnatelja Drame (14. rujna), ali je već 29. prosinca premješten na III. mušku realnu gimnaziju u Zagrebu. Napisao Hrvatskog Diogenesa (srpanj-kolovoz; premijera u HNK, 14. studenog; telefonska zabrana izvođenja 25. studenoga) Pustolova pred vratima izvodila kazališta u Beču, Bergenu, Sofiji i Rimu.

1929. Službeno razrješen dužnosti ravnatelja Drame HNK (10. veljače) te nastupio na dužnost profesora na III. gimnaziji (13. svibnja); učestala bolovanja. U Topuskom napisao komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (srpanj-kolovoz).

1930. Na natječaju "Novosti” za roman u podlistku, nedovršena Giga Barićeva dobila 1. nagradu. Amerikanska jahta tiskana u “Srpskom književnom glasniku” (br. 6-8), praizvedena u zagrebačkom HNK (4. siječnja) te postavljena u Hamburgu. Giga Barićeva izlazila u “Novostima” (br. 289 -360).

1931. Postao direktor, izdavač i odgovorni urednik “Savremenika” (gl. ur. Antun Bonifačić). Giga Barićeva izlazila u “Novostima” (br. 1-170). Dramu Bez trećega praizveo zagrebački HNK (1. listopada).

1932. Obustavljeno izdavanje “Savremenika”. Umirovljen, s Danicom seli u Bisag-grad (1. svibnja). Počeo raditi na libretu za operu Ero (Hero) sa onoga svijeta za Jakova Gotovca. Drama Bez trećega dobila Demetrovu nagradu, a izvodila je kazališta u Beogradu, Brnu, Mariboru, Sarajevu i Splitu; preradbu Božjeg čovjeka brodvejska trupa prikazivala u Philadelphiji i New Yorku.

1933. U ožujku, proveo dva tjedna na plućnom odjelu bolnice na Vinogradskoj cesti (moždani udar?). U Bisagu dogotovio libreto za Eru (travanj-svibanj) te dramu Čovjek je slabo stvorenje (lipanj-kolovoz).

1934. Na IV. Convegno Volta u Rimu održao referat Lo stato e il teatro in lugoslavia. U Bisagu napisao komediju Dva prstena (listopad-prosinac). Novelu Dva bijela hljeba objavio u “Hrvatskom kolu”. Drama Čovjek je slabo stvorenje praizvedena u Brnu (Zemske divadlo, 11. travnja).

1935. Komedija Dva prstena tiskana u “Srpskom književnom glasniku” (br. 2-4) te praizvedena u zagrebačkom HNK (28. rujna) kao i Ero s onoga svijeta (2. studenog).

1936. U siječnju, proslavio 60. obljetnicu života i 40. rada (od zbirke Pjesme). Dramatizaciju novele I Lela će nositi kapelin, nagrađenu Demetrovom nagradom, izvodila kazališta u Zagrebu (HNK, 18. siječnja), Osijeku, Ljubljani, Beogradu i Sarajevu. Povodom premijere drame Bez trećega boravio u Parizu i primio orden Legije časti. U Zagrebu tiskana knjiga novela Kvartet.

1937. Drama Čovjek je slabo stvorenje objavljena u časopisu “Zeta” (br. 16-20). Teatro degli Indippendenti iz Rima na gostovanju u Južnoj Americi prikazivao i Pustolova pred vratima.
1938. 16. prosinca, prevezen u bolnicu nakon moždanog udara. U Bisagu napisao dramu Badnje veče Katice Degrelove (rujan-studeni).

1939. U siječnju, izašao iz bolnice. U beogradskom Narodnom pozorištu započeli pokusi predstave Badnje veče , ali zbog promjene srpsko-hrvatskih odnosa odustalo se od premijere.

1940. Ponovno vodio kazališnu rubriku u “Novostima”. Banovinska cenzura zabranila prikazivanje drame Čovjek je slabo stvorenje (18. ožujka), a dopustila obnovu Hrvatskog Diogenesa (21. kolovoza; premijera 1. rujna). U Zagrebu objavljen roman Giga Barićeva . Drama Bez trećega izvođena u Budimpešti, Weimaru i Berlinu.

1941. 65. rođendan proslavio u Splitu, na premijeri dramatizacije Lele (19. siječnja). Nakon izbijanja rata, sa suprugom se preselio u Zagreb, u stan na Petretićevu trgu 3.

1942. U Zagrebu izašle knjige Puste želje (novele) i Put po Italiji. U dvomjesečniku “Croatia” objavio zapise Erinnerungen an Hamburg (Nr. 2). Uredio antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća, tiskanu u Zagrebu (II. sv. 1943.).

1943. Boravio na oporavku u slovačkim toplicama Pieštany (kolovoz-rujan). U Zagrebu izašle knjige Umjetnikovi zapisci i Kritike i prikazi. Dogotovio roman Sablasti u dvorcu te uvodni dio objavio u “Hrvatskom narodu” (br. 918).

1944. Pisao o kazalištu za “Hrvatski narod”.

1945. Sud časti Društva književnika Hrvatske svrstao ga među fašiste.

1946. Određena mu je osobna mirovina (15. siječnja).

1948. Nakon novoga moždanog udara (9. svibnja), umro u stanu na Petretićevu trgu (13. svibnja). Pokopan na Mirogoju (15. svibnja), bez počasti i bez nekrologa u novinama.