“I konje ubijaju, zar ne?” spektakularan su zvjezdano-plesni show s, kako bi to Bulgakov rekao, raskrinkavanjem. Show besprijekorno štima. Gotovo sve što HNK ima dovedeno je na scenu.

I svi plešu, pjevaju, glume, zabavljaju nas trudeći se iz petnih žila. Čak se i velika imena pojavljuju u ulogama od dvije rečenice i deset sekundi na sceni. Pjevaju se hitovi, plesnih točaka ne bi se posramio ni solidan mjuzikl.

Ritam opija, sve je smiješno, zabavno, atraktivno, pomalo i autoironično. Bonus su brojni likovi, a ima ih više desetaka - živi, zanimljivi, raznoliki, pažljivo dorađeni, vješto uklopljeni u divovsku fresku ludila plesnog maratona.

A budući da to nije laka TV zabava, nego udarna predstava središnje nacionalne kuće, show je podvrgnut “raskrinkavanju”. Prvi smjer razobličavanja blještavila vjerno je prenesen iz istoimenog romana Horacea McCoya. Sudionici plesnog maratona redom su očajnici osiromašeni velikom krizom tridesetih godina, kad su se takvi višetjedni maratoni na radost onih koji su još imali ručak na stolu, zaista i održavali. Kritika gledališta kao ljudske životinje koja voli gledati tuđu muku piščev je doprinos.

Ivica Boban, koja uz režiju potpisuje i dramatizaciju romana, tome dodaje suvremen preljev, projekcijama i komentarima uvodi i pošast našeg doba: televizijske show programe koji na sličan način žive od ponižavanja sudionika, od duhovne pornografije. Pri tome se ne bavi razlikom između motivacije sudionika, pa se čini da je ispraznost dobrovoljaca za show talenata danas jednako što i prazan trbuh gladnih u plesnom maratonu, što malo nalikuje na cinizam sitih i otvara pukotinu površnosti u smislu predstave.

Ipak, energija koja nosi predstavu impresivna je. Scena je neprekidno puna, sve se zbiva gotovo bez predaha. Pokret se pažljivo mijenja od početnog plesno-zabavnoga prema izobličenome mukama iscrpljenosti. Sudjeluje barem pedeset glumaca i ima mnogo krasnih minijatura. U prvi je plan izvučen jedan plesni par, a njega uvjerljivo i s pravom mjerom igraju Ivana Boban i Stjepan Perić. Kroz njih se otkriva osobni doživljaj cijeloga tog ludog svijeta koji dovodi do potresnog kraja.

HNK je nakon duljeg vremena dobio zanimljivu predstavu, vrhunski profesionalno odrađenu, spektakularnu i blještavu, dolično zainteresiranu za sadašnji trenutak, a na kraju i primjereno dirljivu.

Iva Gruić, Jutarnji list, 24. studenog 2008.