U kritici premijerne predstave Jutarnji list ističe da je Nadarevićeva prerada i režija Ogrizovićeve Hasanaginice vrlo promišljena i uspjela predstava. Mreža odnosa likova dopušta brojne plodne kombinacije koje je Nadarević uočio i potom ih uvjerljivo isprobao na sceni. Scenografija Slavice Radović velika je svijetloplava kutija s prozorima pokrivenim arabeskom kroz koje svjetlo pravi zanimljive lomove i sretno je usklađena s glazbom Ljupče Konstantinova koja predstavi donosi rafiniranost i čini je ponajviše lirskom dramom.

Večernji list pak ocjenjuje da je Alma Prica naslovnu ulogu oblikovala kao predstavu u predstavi i s mnogo snage i uvjerljivosti obranila svoj lik. Ljubavna priča koja zatravljuje izmamit će mnogima uzdah, a melodramski je dio predstave ono što će je prodati. Slavica Radović kao scenografkinja, Diana Kosec-Bourek kao kostimografkinja i vrlo bitan Mersad Berber koji je svojim konjima dao završni udarac vizualnosti predstave, pružili su izuzetan primjer skladne suradnje i likovne tople, a opet vrlo prikladne stilizacije. I skladbe Ljupča Konstantinova bile su nenametljive, a opet neskriveno nadahnute sevdahom.

Vjesnik u tekstu pod nazivom "Emotivno i nostalgično" ističe da je Nadarević uveo nove, redom tragikomične likove koji su mu bili potrebni za dočaravanje bosanske atmosfere i rituala Zapadu nerazumljiva rasipanja vremena. Taj svijet predočen je likovima Grbe (glumi ga izvrsni Ivo Gregurević), Ćore (fascinantan povratak Izeta Hajdarhodžića), Pjane (solidni Borko Perić) te učenog Pjesnika (korektni Ivan Brkić). Umetnuti prizori kafane daju dojmljivu živost te su svojevrsni intermezzo u dramski napetim zbivanjima. Izvrsni su kostimi Diane Kosec-Bourek i dizajn svjetla Zorana Mihanovića, koji je pomogao da osjetimo djelić levantske čarolije, te zanosna glazba Ljupče Konstantinova. Opći dojam predstave oblikovao je val emotivnosti koji se širio s pozornice, za što je zaslužna prelijepa pripovijest koju predstava u sebi sadrži, te čudesno poimanje vremena koje budi nostalgiju. Ukratko, srednjovjekovna »Hasanaginica« je nadjačala svoju inačicu i vjerojatno zato zaslužila pljesak: jaka priča zaodjenuta u mit nosi vječnost.