Večernji list navodi da je predstava potvrda je da žene izuzetno uspješno preuzimaju položaje (u kulturi) koje su muškarci napustili. Lada Kaštelan zgusnula je trilogiju Eugenea O’Nilla u esencijalno. Redateljica Mateja Koležnik posve je potisnula u pozadinu muške likove inzistirajući na ženskom sukobu koji se u kući odvija između matere i kćeri. Alma Prica i Olga Pakalović žestoke su partnerice koje se do posljednjeg daha nadmeću u silovitom progonu. Sve iluzije o ženama spomenutih razbijeno je u sat i pol ove predstave duboko zadirući s onu stranu epiderme. Autorice apeliraju na mušku beskorisnost i neučinkovitost, vođene prvorazrednim O’Neillovim predloškom. Alan Hranitelj svojim idealnim kostimima, Pavle Miholjević i Jure Ferina svojom svježom i mladenačkom glazbom uokvirili su u cjelini, ipak odličnu predstavu koja je tematski nastavak nepravedno zaboravljene i ugasle “Trilogije o Agamemnonu” Lade Kaštelan u režiji Ivice Kunčevića 1994. u HNK, zaključuje Želimir Ciglar u Večernjem listu.

U kritici premijere Jutarnji list navodi da je Elektri pristaje crnina odlična predstava. Slovenska redateljica Mateja Koležnik i dramaturginja Lada Kaštelan opširnu su O'Neillovu trilogiju, smještenu u doba američkoga građanskog rata, koja traje šest sati, preradile u jednoipolsatnu kompaktnu suvremenu obiteljsku dramu. Olga Pakalović u glavnoj ulozi mora prikazati kumulirano zlo, i to joj uspijeva, te se do završnog kolopleta smrti transformira se u prerano ostarjelu i poluludu mladu ženu. Njezinu majku izvanredno igra Alma Prica, a oca Goran Grgić koji također uspješno vodi unutarnju dramaturgiju svoga lika. Cijela je predstava u istom, vrlo precizno odvagnutom tonusu, nije posrijedi puki mimetizam, nego bi se njezin rukopis mogao nazvati apstraktnim realizmom, jer sve su situacije koncentirane i komprimirane u neke svoje osnovne modele, u ono po čemu “rade”. Dodanu vrijednost predstavi daje skladna, efektna i funkcionalna scenografija Ive Knezovića, vrlo vješto uz nju postavljeno svjetlo Andreja Koležnika, a posve moderan a ipak univerzalan ton i radnji i funkcijama aktera daju kostimi Alana Hranitelja i glazba Pavla Miholjevića i Jure Ferine, ističe između ostalog Tomislav Čadež u Jutarnjem listu .

Vjesnik ističe da je redateljica Mateja Koležnik uspostavila preciznu anamnezu bolesti i učinila minucioznu vivisekciju američke obitelji Mannon. U ostvarenju doista dobre predstave osobito su joj pomogli glumci, koji se nisu bojali ući u prostore u koje ih je vodila. Najdalje je doprla Olga Pakalović (Lavinia) iz čije je sićušne figure izlazio vulkan strasti i samouništenja. Goran Grgić, od detalja je istkao kompleksan lik generala Mannona. Alma Prica ženstvenost i rastočenost Christine živjela je punim plućima. Stjepan Perić, iako mlad, nudio je nešto od sputanosti i usudnosti Orina. Goran Bogdan bio je pohotan ljubavnik Brant, navodi Andrija Tunjić u Vjesniku.