Derek Gimpel – Remek djelo glazbenoga teatra

Već dugo poznajem Don Carla, pogotovo Schillerovu dramsku poemu koja je svima bila školsko gradivo, ali su me ipak u mladim godinama više fascinirali Razbojnici, kao i većinu mojih vršnjaka, sve dok nisam vidio Verdijevu operu. Očito je Schillerova dramska poema i njezini iznimni opisi sukoba liberalizma i dogmatizma, dotaknula neka od najdubljih Verdijevih uvjerenja. Od dramskog predloška Verdi i njegovi libretisti napravili su veliko i samosvojno glazbeno djelo, koje ništa nije izgubilo od svoje dramske veličine, nego upravo suprotno dobilo je na impozantnosti. Vjerujem da je Verdi skladao glazbu unikatne psihološke čistoće i dubine, što je osobito čujno u mnoštvu detalja kojima opera obiluje.

Verdi koji se, kao temeljno političan čovjek vezan za risorgimento, u mnogim svojim djelima bavio homo politicusom, i u ovoj je operi napravio isto, ali je to vrlo pametno skrio, stavljajući u prvi plan naprasno prekinutu ljubav dvoje protagonista i time politički kontekst natkrio konvencionalnom ljubavnom pričom. No, kad bi ovo i bila drugačija opera, Carlos i Elizabeta nikada ne bi 24 postali Romeo i Julija, jer su previše različiti od njih. Elizabeta je zbog politike odlučila za koga će se udati i čim stavi svoj potpis na vjenčani list, postaje kraljica, doduše nesretna jer njezine riječi i neovisnost ovise o stranom i gotovo neprijateljskom okružju.

Dakle, nakon što pogledamo Don Carla, u nama dugo odjekuje čežnja za slobodom, točnije za različitim vidovima slobode. Verdi je u Don Carlu pronašao idealan predložak kako bi progovorio o tiraniji koja uništava sve vidove slobode. Upravo je osnovna ideja ove opere, koja je u cijelosti obilježava, sloboda. Liberta je ovdje vrlo važna riječ iako se pojavljuje, ako sam dobro izbrojio, samo četiri puta. To je malo, ali time još znakovitije, potencirajući golemu vrijednost slobode i opasnost kojoj su izloženi oni koji je žele dostići. Kada se slobodu potiskuje, želja za njom postaje sve intenzivnija. No, u ovom djelu sloboda nije dostignuta, nego ostaje ideal koji može biti dostignut. Djelo prikazuje nekoliko čežnji za slobodom; tu je želja Flamanaca ili prije toga Francuza za slobodom, želja za slobodom misli, želja za slobodom vjerovanja, slobodom izražavanja, slobodom u odnosu oca i sina, slobodom među generacijama, slobodom u odnosu muškarca i žene, slobodom izražavanja emocija, svim onim vrstama sloboda kojima je temeljni preduvjet jednakost. Zbog svih ovih čežnji koje prožimaju djelo svi likovi pate na različite načine jer im je uskraćena neka vrst sloboda, u manjem ili u većem obujmu.

Iako je situacija u našoj suvremenosti posve drugačija od one iz vremena Schillera, Verdija, a pogotovo Don Carla, ipak postoje razne vrste uskrate slobode i moguće ih je prepoznati preko likova ove opere. Kralj Filip, koji vlada nasiljem, netolerirajući neposluh bilo koje vrste, predstavlja cijeli sustav autokratske presije, koji je aktualan i danas. Svaka kritika upućena Filipu jest kritika države, ali i obrnuto. Individualnost ne dolazi u obzir, nju se ne čuje i posljedično njezini razlozi nikad nisu poslušani. Takvo razmišljanja nije povezan samo sa Španjolskom 16. stoljeća, pa se tako ni opera Don Carlo ne mora nužno događati u renesansnoj Španjolskoj da bi se djelo razumjelo. Kad u današnjem vremenu postavljamo ovo djelo na pozornicu, zapitamo se kako to učiniti a da ne izgubimo njegova mnoga značenja. Ako odjenemo kostime iz španjolskog 16. stoljeća, vjerojatno će malotko razumjeti političku pozadinu. Tko se još sjeća početaka širenja Lutherovih ideja u srednjoj Europi i načina tadašnjeg odijevanja? Kostimi Schillera i Verdija imali su svoje vrijeme i svoju budućnost na horizontu. Olakšali su nam posao jer su izrazili svoja mišljenja i osjećaje koji su anakronični za vrijeme u kojemu se komad događa. U vrijeme Filipa II. španjolsko je kraljevstvo doživjelo najveću ekspanziju, poslije koje je slijedio samo polagani rasap. Sličnu sliku možemo potražiti u razdoblju nama punom bližem i to uoči Prvoga svjetskog rata, kad još postoje velika carstva koja polagano uništava početak demokracije. Ta još su se, do početka 19. stoljeća ljudi spaljivali s premisom kako je to dobro za državu!

U djelu postoji sukob religija, iako je jedva vidljiv, jer ovo se djelo ne bavi pitanjima vjere, pa ga Verdi posebno i ne ističe. Pa ipak, Verdi iako nije bio ateist, bio je protivnik Crkve kao institucije. On napor prave religije vidi samo kao izgovor za nešto drugo. Na vrhuncu dueta Velikog inkvizitora i Filipa inkvizitor zamjera Filipu na slabosti, optužujući ga kako će svojim ponašanjem uništiti njegovo djelo, ne religiju ili crkvu ili Boga, nego njegovo djelo, njegov trud. I ponovno je riječ o istome, o vječnoj borbi za moć.

Dramatičnost ove opere donose sami likovi. Kako međusobno ne dijele iste misli, nego međusobno samo izmjenjuju riječi, svatko od njih ostaje izoliran u svojem svijetu, u svojim mislima i osjećajima. Komunikacija, izmjena i slušanje među njima ne postoji. Poput Filipa, koji to izrijekom govori u vlastitom monologu i svi drugi likovi ovog djela su usamljeni. Usamljeni u svojim mislima, idejama i opsesijama, a kad na koncu propadnu to se uvijek posredno dogodi zbog suprotstavljanja autoritetu, a ne osobi. Povijesni Filip različito je obrađivan, neki povjesničari ga opisuju kao ubojitog psihopata, a drugi govore da je bio beskompromisan zaštitnik španjolskoga kraljevstva, ali nama su jedino bitne misli i osjećaji koje je Verdi unio u njegov lik ne prikazujući ga u dobrom svjetlu. On je hladan, bez emocija, lako se pretvara, egocentrik; u ariji na početku četvrtog čina ne saznajemo ljubi li on kraljicu jer njega jedino muči ljubi li ona njega. No postoji jedno mjesto u glazbi njegova lika što ga čini čovječnim, Lacrymosa kojom oplakuje smrt markiza od Pose, s kojim je na trenutak ostvario odnos kakav nikada nije uspio s vlastitim sinom.

A što preostaje Don Carlu? Labilnom, osjetljivom i razdražljivom princu ostaje samo jedan način bijega iz stvarnosti. Ako naziv slike Carlo Quinto – trascina nel chiostro, Don Carlo smarrito, prevedemo povijesno- tradicionalno, onda spasenje koje nudi Carlo V. svojem unuku može značiti bijeg u ludilo, u život iz snova, odvojen od stvarnosti, sastavljen od najljepših sjećanja njegova života; na vrijeme u Fontainebleau, na djeda Carla V., koji mu je bio bolji otac, na sretnu mladost s Rodrigom….

Don Carlo jedna je od najduljih Verdijevih opera koja je imala najsloženiju vlastitu povijest nastanka. Unatoč strasnom divljenju nekih opernih poznavatelja Don Carlo je dugo smatran problematičnom operom i tek ga se od druge polovice 20. stoljeća s pravom drži jednim od najboljih i najrevolucionarnijih Verdijevih djela. U ovome djelu prelijepe glazbe i dalje odjekuje neobuzdana snaga autorovih ranih djela uz iznimnu rafiniranost različitih suptilnih psiholoških trenutaka i osjećaja kakve smo naučili od njega očekivati. Posve je razvidno da je svaka nota ovog djela napisana s razlogom, a ne zbog neke konvencije, i zato je ono pravo remek-djelo glazbenog teatra.