Bruno Bjelinski

Skladatelj vedrine i zaigranosti

Hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog Bruno Bjelinski jedan je od
najistaknutijih predstavnika hrvatske glazbe 20. stoljeća, koji zauzima i značajno
mjesto u povijesti europske glazbe. Pripada onim nacionalnim skladateljima koji su
ostvarili autorske opuse univerzalnih umjetničkih dometa, stvorivši u više od pedeset
godina umjetničke karijere značajna glazbena djela vrlo širokoga raspona.
Bruno Bjelinski rodio se 1. studenoga 1909. u Trstu, no poslije prerane smrti
majke, s ocem se preselio u Zagreb, gdje je završio gimnaziju, diplomirao i doktorirao
pravo te određeno vrijeme radio kao sudski i odvjetnički pripravnik. Glazbom se počeo
baviti još kao dijete, učeći violinu i klavir te je počeo rano i skladati. Kada je prevladala
ljubav za glazbom, upisao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u razredima
profesora Blagoja Berse i Franje Dugana te diplomirao 1936. godine skladbom Druga
sonata za violinu i klavir. Sljedeće njegovo zaposlenje bilo je na Glazbenoj školi u
Splitu, a onda je rat na neko vrijeme zaustavio njegovu umjetničku putanju. Našao se
u internaciji u Korčuli i poslije Bariju, a to mediteransko okruženje, u kojemu je proveo
nekoliko godina, ostavilo je vidljiva traga u njegovim kasnijim djelima. Povratkom u
Zagreb 1945. postao je profesorom kontrapunkta i polifonije na Muzičkoj akademiji, a
nešto kasnije i redoviti član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,
danas HAZU.
Neiscrpne i bujne skladateljske mašte, Bruno Bjelinski stvarao je glazbu različitih
žanrova, naglašene humanosti, ukorijenjenu u klasičnu tradiciju, kojom se
odupirao trendovskim eksperimentima i pomodnim pojavama bilo kojih avangardnih
pravaca. Kao vrstan poznavatelj glazbenih instrumenata, Bruno Bjelinski uvijek je
znao istaknuti osobitosti zvučnih boja, tehničkih mogućnosti i virtuoznost pojedinih
instrumenata. Nikada predvidiv, ali zato uvijek domišljat, profinjeno duhovit, lirski
kontemplativan ili melankolično sjetan, ovaj je glazbeni majstor iza sebe ostavio niz
izvornih djela antologijske vrijednosti. Dotaknuvši se svojim stvaralaštvom svih glazbenih
područja, od manjih komornih formi instrumentalnih sonata i pjesama, preko
orkestralnih koncerata i simfonija do vokalno-orkestralnih djela, stvorio je djela iz kojih
uvijek izbija vedrina i optimizam, a koja se temelje na čvrstim tonalnim osnovama;
žive su ritmike, izvorne melodike i bogate harmonije.
U njegovu bogatu opusu nalazi se petnaest simfonija većinom programskih
naslova, među kojima su Simfonija ljeta 1954., In memoriam poete 1960., posvećena
uspomeni na indijskoga pjesnika Rabindranatha Tagorea, Muzika za prijatelje
1964., kojom se obraća svima koji umiju doživjeti glazbu kao nešto nesvakidašnje
– kao svečanost, Symphonia iubilans 1965., i šest, možda i poznatijih, simfonietta,
među kojima su Mediteranska sinfonietta 1958., Sinfonietta brasiliera nastala 1961.
na brazilsku narodnu poeziju, Sinfonietta concertante za klavir i orkestar iz 1967. te
Festivalska sinfonietta iz 1980. Među četrdesetak djela koncertne literature izdvajaju
se Koncert za violu i orkestar iz 1950., Koncert za klavir i gudački orkestar iz 1952.
kojim se nadovezuje na barokne uzore, Serenada za trublju, klavir, gudače i udaraljke
1957., izgrađena na elementima plesnoga foklora Latinske Amerike i dr. Osobito važno
mjesto u stvaralaštvu Bjelinskoga zauzima vokalna lirika, u kojoj je skladatelj izrazio
svoja najintimnija razmišljanja, ističući poetske tekstove rafiniranim harmonijskim
spojevima, što je najvidljivije u ciklusima Bez povratka za alt i komorni orkestar na
stihove kineskoga pjesnika Li Tai Poa, Pjesme za bezimenu za tenor/sopran i glasovir/
orkestar na poeziju Gustava Krkleca iz 1953., Gitanjali, za alt i glasovir na stihove
Rabindranatha Tagorea te Candomblè za sopran, klavir i udaraljke, u kojemu se miješaju
elementi starih afričkih kultova i kršćanstva, nastalo 1975.
Posebno mjesto zauzimaju djela nastala za glazbenu scenu; opere i baleti, za
koja je većinom sam napisao i libreta. Bajkovita opera u dva čina za djecu Pčelica
Maja praizvedena je 1963. u Rijeci, komorna komična operna jednočinka za djecu
Heraklo praizvedena je 1971. u Osijeku, jednočinska opera Močvara 1972. u Osijeku,
opera za komorni orkestar, magnetofonsku vrpcu i soliste Zvona na Annaleu komorne
opere i baleta u Osijeku. Kao libretist i skladatelj napisao je veliku dvočinsku operu
Orfej XX. stoljeća, koju je naručilo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, ali ju nije
izvelo. Mitsku priču o helenskome junaku dovršio je 1978., smjestivši radnju u dvadeseto
stoljeće, djelomično i u koncentracijski logor, u kojoj je okupio i rock-glazbenike,
iako se općenito zadržao na tradicionalnim sredstvima opernoga izraza. Opera je praizvedena
1981. u sklopu XIII. BEMUS-a, a zagrebačka ju je publika vidjela samo prigodom
gostovanja beogradskoga opernog ansambla 1982. godine. Posljednja opera u
tri čina Slavuj praizvedena je u Sarajevu 1984. godine.
Osobitom energijom stvarao je baletna djela za koja je sam pisao i libreta, temeljena
na bajkama i pričama, namijenjana dječjoj publici, koja su postigla veliku
popularnost te bila izvođena na domaćim i inozemnim pozornicama. U tim je djelima
u potpunosti došla do izražaja njegova sklonost šali i duhovitim dosjetkama te izrazito
lirski raspjevane epizode kojima gradi dramaturgiju, čime se uspješno koristio kako
bi animirao mlade gledatelje. Osim već spomenutih opera Pčelica Maja i Heraklo, tim
djelima pripadaju Pinocchio praizveden 1959. u Šibenskom Narodnom kazalištu, Petar
Pan, praizveden 1966. u koreografiji Nenada Lhotke, Karneval iluzija praizveden 1967.
u koreografiji Miljenka Vikića te Mačak u čizmama, praizveden 1977. godine u koreografiji
Melite Skorupski u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Posjedujući
istančan osjećaj za specifičan oblik stvaranja glazbe namijenjene najmlađima, namjerno
je posezao za poznatim sadržajima bajki ili priča, koje nije glazbeno ilustrirao
nego ih nadograđivao dosjetkama, kakve djeca prepoznaju i vole, pri tome uvijek
zadržavši visoku umjetničku razinu. Nakon što je 1977. prestao predavati na Muzičkoj
akademiji, skladao je još Varijacije na pučku temu za duhački kvintet i Koncert za
gitaru i gudače te je pripremao Concertino di primavera za violinu i gudače. Godine
1950. skladao je glazbu za kultni film Kreše Golika Plavi 9, a autor je i glazbe za nekoliko
lutkarskih predstava; Ružno pače, Knjiga o džungli.
Prigodom primanja Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1976. godine,
Bjelinski je kratko i iskreno izrazio svoje životno i umjetničko uvjerenje: Za mene je
glazba jedna od najvećih radosti koje čovjek može doživjeti. Ona pripada istoj kategoriji
kao i priroda.
Bruno Bjelinski umro je na Silbi 3. rujna 1992. godine, gdje je i pokopan.