Zahvaljujući sretnom spletu okolnosti (ili, točnije, prijetećim vjetrovima revolucije), koji je davne 1890. spojio glazbenoga velikana P. I. Čajkovskoga i koreografskog maga Mariusa Petipaa, u hladnome je Sankt Petersburgu na vrhuncu slave carskoga ruskoga baleta nastalo jedno od najpopularnijih djela klasične baletne litarature - “Trnoružica” (u originalu “Uspavana ljepotica”). Za velik dio te plesne čarolije, u kojoj ovih dana - nakon gotovo 16 godina - može iznova uživati i zagrebačka publika, zaslužan je britanski koreograf Derek Deane, čiju je “Trnoružicu”, produkcijski i koreografski prilagođenu zagrebačkim prilikama, preksinoć premijerno izveo Balet Hrvatskoga narodnoga kazališta.
“Trnoružica” je utjelovljenje bajke koja - možda više od bilo kojeg drugog baleta - balansira na rubu slatkastoga kiča. Deane je, dobrano potpomognut suradnicom za kostime i scenu Robertom Guidi di Bagno, te upornim radom s ansamblom - postigao pravu mjeru stila za svoj troipolsatni spektakl smješten u alegorijski krajolik bogatih interijera i romantičnih lovišta. Ansambl je ujednačen, uigran, svaki pojedinac “drži” svoje mjesto, a pokreti su izvedeni do kraja i vidljivi usprkos bogatim kostimima i detaljnoj scenografiji. Jedino što je kvarilo baletnu čaroliju bio je orkestar koji je nekoliko puta zagrebao fino tkanje glazbene partiture.
Deane je bajku o mladoj princezi Aurori, koju iz stogodišnjega sna budi Princ, zamislio kao priču o dobru i zlu, naglašavajući role dobre i zle vile. Mihaela Devald je vremenom otplesala mimski umirujuću, gracioznu Vilu Jorgovana, dok je Ervina Sulejmanova kao Carabosse scenu kletve odradila više humoristično nego dramatično i u tom blagom duhu nastavila sve dok nije protjerana iz života dvorjana i sa scene. Među korektnim vilama dojmile su se razigrana Petra Vargović (Vila Radosti) i precizna Ersilia Nikpalj (Vila Oštroumnosti).
Edina Pličanić se hrabro uhvatila ukoštac s jednom od najzahtjevnijih rola ženskoga klasičnoga repertoara. Dojmljiva u dramatičnoj sceni vrtoglavoga plesa nakon kobnoga uboda u prvome činu, tek je u scenama s Princom, zaključno s velikim završnim pas de deuxom, zablistala kao delikatna, ekspresivna, Aurora. Prvak Stuttgartskog baleta Friedemann Vogel od prve je melankolične solo scene bio ekspresivan, elegantan Princ bogatoga unutarnjeg života i preciznih, srčanih kretnji.
A u trećem činu, kad je priča već ispričana a uloge već uglavnom “odrađene”, svadbeno su slavlje još jednom uveličali ugledni gosti: Erina Takahashi, prvakinja Engleskog nacionalnog baleta iz kojeg dolazi i koreograf najnovije zagrebačke “Trnoružice”, i dobro nam poznati, česti zagrebački gost i prvak Mariborskog baleta Anton Bogov, kao 'plave ptice’.
Zrinka Radić, Večernji list, 5. veljače 2005.